Pretraga
Posetioci zainteresovani za ovaj portfolio posetili su još:
Pavel Đurković
Željko Đurović
Ljiljana Drezga
Ljubinka Jovanović-Mihajlović
Stojan Aralica
Stojan Ćelić
Biljana Đurđević
Nikola Milojević
Ljubica Sokić Cuca
Zora Petrović
Paralelni Tokovi
Rođen u Resanovcima, kod Bosanskog Grahova, Miloš Bajić je skoro ceo svoj život proveo u Beogradu. Tu je završio osnovnu školu, gimnaziju, Učiteljsku školu. Bio je u Umetničkoj školi, u klasi Bete Vukanović, i na Akademiji za likovnu umetnost, u kojoj je potom punih trideset godina kao profesor likovno vaspitavao mlade generacije.U Bajićevom stvaralaštvu postoje nekoliki značajni prelomni trenuci. Na Bajića je veliki utisak ostavio boravak u Parizu 1951. godine. Po povratku iz Pariza otvara svoju prvu samostalnu izložbu u ULUS-ovoj galeriji na Terazijama. Na uzložbi je bilo raznih tema i tehnika/uglavnomm tempera, omiljena Bajićeva tehnika/. Nejedinstvena po svojoj izražajnosti ova dela, plod razbarušene darovitosti, vukla su ka ekspresivnoj figuraciji koju Bajić nikad neće napustiti. Eksperimentator i istraživač, Bajić se nije zadovoljavao laganim i sporim uzlaznim putem: njegova linija je i obla i oštra, opisna i arabeskna, lirsko lepršava i izlomljena, njegova figura je realistična i deformisana, prepoznatljiva i skoro pretvorena u fleku. Takva će ona, smenjujući se u slikama i crtežima, biti karakteristika celokupnog Bajićevog stvaralaštva.
Posle boravka u Kotoru 1954. Bajić pravi svoju prvu apstraktnu sliku Kotor I. Ova slika spada u jednu od prvih slika u kojima je bilo vidljivo da Bajić menja svoj odnos prema prirodi tražeći podatke na granici realnog.
Dosegnuta apstraktnost u slikama Kotor I, Kotor II, i Na Novu Godinu 1956, povodom kojih je Miodrag B. Protić zabeležio da je Bajić prvi naš apstraktni slikar, Bajića nije vodila pravolinijskim putem. Bajić nije postao apstraktni slikar samo kao što nije ostao figurativac kada je iz apstrakcije izlazio. Voleo je da bude na stalnoj granici figurativnog i apstraktnog, da se igra sa prelazima iz jedne u drugu sferu, da prkosi postavljenim i zadatim postulatima. Radoznao i buntovan, igrač i ozbiljni posmatrač Bajić je znao da se svojom slikom vine u prostranstva neba /Spomenici i zidne kompozicije, Kosmičke simfonije, Kosmos, varijanta I i II, 1966 itd/ i spusti u dubine mora, da razgrne površinu i prodre u suštinu materije i prostora/Unutrašnja struktura I i II, 1962, Materija i kretanje, 1962/, da dodirne raj i da se spusti u dno pakla/teme iz logora/.
Životne nedaće nisu ga mogle uništiti. Crtežom se, nekad, branio od zla kada je đoživljeno crtano, crtežom se igrao kada je strah od života prestao. Crterž je, u Bajićevom opusu, ostao uvek važan i onda kada je bio proizvod impulsa ljudske duše i onda kada je konkretno nešto kazivao.
Ivana Simeonović-Ćelić, Paralelni tokovi (rezime)
Datum objavljivanja: