Umetnik

Milenko Divjak (1966)

Prati umetnika

Pretraga

Milenko Divjak o Mrtvoj prirodi

 


Ovaj ciklus radova nastao je na osnovi moga shvatanja suštine umetnosti kao dosezanja "magijske vrednosti" ali gde (a vrednost treba da posluži kao reagens u procesu potčinjavanja prirode čoveku, proces uobičajen od prvih znanih tragova umetničke aktivnosti u istonji ljudskog roda - već da se prirodi sada već ugroženoj, vrati poslovanje preko koga bi čovekovo društvo uspostavilo novi skladni odnos sa prirodom i sa samim sobom. Slučajno, kao ishodište sam uzeo jednu temu, u istoriji umetnosti uobičajenu a u savremenoj umetnosti pomalo prezrenu - mrtvu prirodu. Savremena umetnost je u zadnjim decenijama XX veka transformisala ulogu umetnika od "savesti čovečanstva" do kreativne individue koja stvara lični svet koji je kao vakuola u tkivu društva pomalo asocirajući na kancerogene procese. Uostalom, umetnost, da bi bila savremena, mora i da prati sve tokove društva pa je "medicina" Mrtve prirode postala anahronizam i demode. Jer svojim meditativno-hedonističkim karaklerom mogla je da posluži samo kao sirovina u novijim formalnim jezicima instalacije ili perfonnansa: dakle, reč u rečenici. Mene je mrtvoj prirodi privukla već sama igra rečl: naime "still life" na engleskom bi se moglo tumačiti na dva načina. "Still" - nepokretni ili "still" -još uvek i "life" - živol. Dakle, ili "zaustavljeni", nepokretni život, ili "još uvek životno" (still alive). Tako ovaj izraz gotovo nesvesno izražava ambivalentnost ljudskog stava prema jednom prelomnom momentu: karakteru elemenata iz prirode u odnosu na život, energiju.

Ovu temu, Mrtvu prirodu uzimam kao likovni motiv da bih kroz nju izrazio, putem asocijacija i simbola, granicu izmedju realnosti i imaginarnog - jedan put koji kada ga nadem, indukuje "magiju", koja je kao duh iz lampe, veće encrgije nego prost zbir sila upotrebljenih da se do nje dođe.

Naravno, da bih iz Mrtve prirode ekstraktovao ono "neprikazivo" reorganizovao sam elemente uobičajene za ovu likovnu temu. Uobičajenu kompoziciju sa podlogom po kojoj se motivi komponuju - obično stolom sa draperijom. vazama i drugim predmetima, florom i faunom te bistama ill delovima skeleta kao refleksijom na ljudsku ulogu u prirodi - sveo sam na samo par elemenata: sto i prekrivate, ove poslednje oslikane u fragmentima, uobičajenih motiva flore i faune koji svojoni dvodimezionalnošću prostorni odnos stola i pokrivača. Kvalitet prostora koji ova dva elementa uspostavljaju, predstavlja treći, najvažniji, fluidni element - ovako, na novi način shvaćene mrtve prirode -koja za mene predstavlja likovni motiv energije prirode.

Želeci da usmerim i bolje vladam ovom energijom odabrao sam formu likovnog izraza - OMNIBUS (latinski, omnis = svima). Reč je, u principu, o delu koje nastaje unutrašnjim povezivanjem srodnih elemenata. Omnibus mi je pružio mogućnost da upolrebim više fakta svoje kreativne energije koristeći razne poglede, interpretacije ili čak stilske pristupe odabranom motivu - mrtvoj prirodi. Spajajući na specifičan način slike koje grade OMNIBUS, uključio sam i ram u likovnu igru napetosti i opuštanja čija je Katarza nova dimenzija energije, mitski san o harmoniji. Ovaj proces, kao i njegov rezultat primenio sam i na druge "teme" - pejsaž i urbanistiku, i time sebi otvorio nova pitanja čija me rešenja i realizacija tek očekuju.


 


Datum objavljivanja: