Umetnik

Milan Stašević (1946)

Prati umetnika

Pretraga

Nove male slike Milana Staševića

Autor: Irina Subotić (1941)

Najnoviji ciklus slika manjeg, istovetnog, vertikalnog formata Milan Stašević radi kao neprekinuti niz koji se jednostavno upotpunjuje i ima mogućnosti da traje… beskonačno. Kao kamičci u mozaiku – iskaz je samog umetnika. Iako se na prvi pogled tematika i rukopis vezuju za prethodni ciklus izrazito velikih kompozicija, brzo se mogu ustanoviti određene razlike i pomaci kao rezultat dalje razrade i pročišćavanja umetnikovih postavki.

O novijem slikarstvu Milana Staševića napisano je poslednjih godina više dragocenih tekstova kojima Milorad Belančić, Ješa Denegri, Stevan Vuković, Andrej Tišma, Jovan Zivlak tumače poreklo i metod njegovog načina mišljenja i rada, a posebno korišćenja citata iz celokupne istorije umetnosti i civilizacije uopšte. Pojedine nezaobilazne konstatacije (da on u svom „imaginarnom muzeju“ „sanja o istovremenosti svih svetova“, da je razumeo da „nema više obećanog i garantovanog likovnog Smisla“, da u duhu još uvek aktuelne dekonstrukcije „razlaže ideološke matrice likovnosti i njihove priče“, ili da se njegova slika ukazuje kao svojevrsni palimpsest) upućuju na osnovne pravce čitanja po kojima se može prepoznati duh aktuelnosti i savremenog senzibiliteta koji obeležava Staševićevo slikarstvo danas. U tom smislu moguće je pratiti njegov novi ciklus, s tom razlikom što je već samim umanjenjem formata inicirao dalju fragmentarnost i pojednostavljenost kompozicije, omogućivši parcijalno predstavljanje kao celovitu poetiku svakog pojedinačnog dela. Na ovim slikama, najme, Stašević sistematski razlaže pojedina dela čuvenih svetskih umetnika (na primer, Pikasovljevu Gerniku) i tako raščlanjeni, njihovi segmenti se pojavljuju na različitim slikama u kombinaciji sa drugim fragmentima raznorodnog porekla. Uspostavlja se višesmerni dijalog sa uvek novim kombinacijama, i razume se, novim mogućnostima tumačenja značenja.

Kao i ranije, i sada Stašević koristi prepoznatljive oblike (ali ne iluzorne kopije) sa slika onih stvaralaca čiji mu je senzibilitet najbliži, pa tako i dalje srećemo citate modernih velikana – Pikasa, Klea, Miroa, Mondrijana, Matisa, Braka, ali i starih majstora – Leonarda, Đota ili Pijera dela Frančeske, umetnika za koga Stašević smatra da mu je u Arecu, kada je prvi put sreo njegova dela, „udahnuo“ suptilnu hromatsku igru sivoplavičaste – boje kamenih fosila nataloženih memorija vremena i toplih tonova lokalne zemlje – boje pečene umbre.

Ostale segmente Staševićevih slika čine znakovni elementi, praoblici i praznaci, posebno one forme koje su na međi između jezičkog i (s)likovnog, razni ideogrami starih civilizacija, forme arheoloških iskopina i obrednih predmeta, kinesko i klinasto pismo, egipatski hijeroglifi i mandela, praistorijski, paleolitski crteži i malo poznati ornamenti pigmejskih žena Mbuti iz afričkih šuma Ituri, minimalistički, napunjeni izvanrednom energijom nama nedokučivog značenja. Stašević se zaustavlja i na kompjuterskim slovima i znacima koji ništa van kompjuterskog jezika ne predstavljaju. I na taj je način zaokružena celokupna civilizacijska putanja.

Na slikama velikog uniformnog formata, koje je veoma zabaženo izlagao na samostalnoj izložbi u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ 1995. godine, Stašević je kao podlogu za svoje predstave koristio dnevne novine koje su, želeli mi to ili ne da čitamo, donosile svoje poruke pune smisla i u tom času bile dramatična hronika jednog nesrećnog življenja. Danas je umetnik isključio svakidašnjicu i sve što bi moglo da asocira efemernost i unošenje potrošnog značenja i potrošnog materijala: siva podloga njegovih slika asocira kamenu stamenost. Kao da je time manifestno odbacio efemernost i iskazao želju da njegova dela traju i da govore o postojanim vrednostima, koje protok vremena samo potvrđuje. To su – razume se – pre svega neprevaziđena ostvarenja koja čine istoriju svetske kulturne i umetničke baštine i koju on s pravom prisvaja jer se oseća pripadnikom te sveopšte, višeslojne civilizacije. Upravo na tim prepoznatnjivim konfiguracijama se i uspostavljaju dijalog koji umetnik vodi sa tradicijom i bespogovornim vrednostima kao sastavnim delovima sopstvene egzistencije i čovekove zajednice uopšte.

Tako se na Staševićevim slikama susreću dekomponovane i postavljene u novi kontekst lako prepoznatljive konfiguracije sasvim raznolikog porekla – muzejske relikvije i živi kanoni kao i njegovi „Vavilonski nesporazumi“ za koje on sasvim iskreno govori da su nastali u trenutku saznanja da se sve oko njega (i nas) ponavlja, da je došlo do prezasićenosti informacija i da je zbog svega toga deplasirano dalje traganje za novinama kojima je gotovo ceo dvadeseti vek modernizma bio opterećen kao presudnim merilom vrednosti i značaja.

Ispovednom iskazu o svojim izgubljenim iluzijama, čime je u stvari pronašao ključ za svoje novo slikarstvo velikih potencijalnih mogućnosti, Stašević je pridružio i jednu bitnu formalnu osobenost za ovaj period stvaranja: njegove slike su rađene izrazito plošno, po površini koja ukida svaku pomisao da bi mogle biti mimetički „prozor u svet“. Tako je taj novoformirani Staševićev svet u stvari samo poseban ugao posmatranja, uočavanja i kombinovanja svega što znamo da postoji oko nas i kada nismo, kao on, svesni da nam pripada.


Irina Subotić
Beograd, januar 1998.
Datum objavljivanja: