Umetnik

Marko Mamić Maša (1944 - 2004)

Prati umetnika

Pretraga

Buđenje strasti

Naziv ove izložbe, " Buđenje strasti", nosi u sebi simbolično značenje. Želeli smo da u ovom tekstu govorimo o buđenju strasti jednog zrelog umetnika, kakav je Marko Mamić. O stvaralačkoj strasti koja, kada se probudi, ne bira ni vreme ni mesto. Hteli smo da pokažemo kako se ta probuđena strast u Mamiću ovaplotila u novoj stvaralačkoj temi. To je iskonska tema života. Tragali bismo za njenim korenima u dubokim slojevima stvaralačkog predsvesnog bića. Jednom probuđena, ta strast je u Mamićevoj svesti stvorila slike, a u slikama simbole arhetipskog značenja kao što su čovek, žena, zver,... rečju, sve ono što ima živo telo, što je krv i meso, plot i put...

Upitali bismo se, otkud u duhu ovog usamljenog stvaraoca, našeg bližnjeg savremenika, takvo "sećanje" na ono drevno, prehrišćansko, precivilizacijsko biće koje živi u nama, iako smo mislili da ga je progutala tama našeg zaborava. Umesto svega toga, postavilo nam se drugo pitanje: kako to da se takva strast u jednom čoveku i umetniku probudi u ovom poslednjem proleću dvadesetog veka? Takva koincidenicija izgleda nam zlosutna, tragična. Život se budi, evo, još jednom, u vremenu smrti.

Zatečeni događajima koji menjaju našu stvarnost toliko da postaje neprepoznatljiva, ne možemo da odgovorimo sa sigurnošću na pitanje, šta ova izložba znači za njenog autora, i šta znači za nas. Da li je i ona nalik na ono što je trebalo da bude? Čita li se u njoj Mamićevo "DA" ili "NE"? "DA" čemu? Umetnosti? Životu? Čoveku? "NE" sudbini, ratu, smrti, razaranju? Ne čini li se da je ova izložba posvećena onoj svesti u nama koja, iako još zatečena stvarnošću koja i sama ne liči na sebe, više ne želi i neće da postavlja takva pitanja? Neko će preživeti sve ovo. Znamo i to da će i posle ovoga biti umetnosti i umetnika. Ali, da li će iko i išta biti kao pre?

(Đorđe Kadijević, Predgovor u katalogu izložbe "Buđenje strasti", Galerija 73,
april - maj 1999, Beograd)


U stvaralaštvu Marka Mamića – Maše, u njegovom raznorodnom i na tematskom i poetičkom planu razuđenom opusu, posebno mesto pripada skulpturama i reljefima u drvetu sa paganskom tematikom. Taj ciklus njegovih radova Đorđe Kadijević je sa pravom nazvao "Buđenje strasti". On predstavlja pravi ples iskonske životne energije, umetnička evokacija arhetipskog doživljaja sveta, doživljaja oslobođenog maski i prinudnih obzira. Snažnim poniranjem u iskon, Mamić dočarava svet u njegovom izvornom vidu, uklanjajući svojim dletom sve one slojeve posredovanja kojima nas, tokom prethodnog milenijuma, društveni život opteretio. Tu nije reč samo o pogledu na čoveka, već o ukupnoj viziji stvarnositi. Mrtvi i sasušeni komadi drveta pod Mamićevim dletima pretvaraju se u igru sveg živog – bilja, životinja i ljudi. To je pravo slavlje života, trijumf Erosa nad Tanatosom.

O Mamićevom stvaralaštvu do sada su pisali mnogi autori – između ostalih Đorđe Kadijević, Spomenka Jelić-Medaković, Radmila Cvetković, Slobodan Mileusnić i dr. Đorđe Kadijević sažeto opisuje Mamićev ciklus "Buđenje strasti" kao iskonsku temu života koja (...) nosi u sebi simbolično značenje... jednom probuđena, ta strast je u Mamićevoj svesti stvorila slike, a u slikama simbole arhetipskog značenja (...) Spomenka Jelić-Medaković u svom eseju o Mamićevom stvaralaštvu pored ostalog kaže: "Reljefi u drvetu Marka Mamića, inspirisani fantazmagoričnim predstavama, nastali tokom 1998. i 1999. godine, osobeni su ciklus u okviru naše savremene likovne umetnosti na kraju dvadesetog veka" i ističe da "... u likovnom pogledu Mamić – noseći iskustvo skulptora koji svaku svoju predstavu vezuje za oblik drveta na kome je radio, što je izoštrilo njegov način saopštavanja da mnogo "kaže" na malo prostora ("Piši tako da rečima bude tesno" - Ivo Andrić) – koristi sistem kompozicione sinteze... Ta konciznost izražavanja čini još jedan Mamićev kvalitet. Njegove kompozicije su uvek uravnotežene, ali do ravnoteže umetnik stiže prateći sadržaj i spontano reagujući iskonskim osećajem za umetničko izražavanje."

To "praćenje sadržaja" prirode i njenih oblika, to nadilaženje ličnogumetničkog rukopisa zarad dubljeg poimanja rukopisa same prirode i života, jedna je od najvažnijih odlika svakog iskrenog i svojoj umetnostibez ostatka posvećenog stvaraoca "Ništa u svetu" – kao da nam Mamić poručuje - "nije slučajno; svaka tvar i svaki oblik dati su od Boga, treba ih samo uočiti čista srca i uma". Neposredan utisak i fantazmagorična vizija varijacije su doživljaja iste stvarnosti, dva lica jednog suštastva.

Vera u opšte jedinstvo Božje promisli, uverenje da je sve na svetu, kakobi to Crnjanski rekao, u bliskoj vezi, približava nas tajni Mamićeve tematske i stilske širine, njegovog, moglo bi se reći, volšebnog umeća da nam pokaže život u beskrajnom rasponu od paganske opuštenosti i čulne razigranosti, do svetačke askeze i duhovne posvećenosti.

(Vitomir Teofilović, "Erotsko kao energija i poetika života", Predgovor u katalogu izložbe "Buđenje strasti", Biblioteka Đorđe Jovanović, Beograd, jun-jul 2001.)


Pored svega što se dešavalo sa nama i šta smo sve preživeli, naš kulturni prostor ostao je i dalje da postoji kao jedna velika paleta duginih boja, i time dokazao da je kao takav, praktično neuništiv.

Sa tako velikim brojem stvaralačkih karaktera snažne mašte i talenta, na tako malom geografskom prostoru, možemo uočiti jedinstvenu kreativnu moć našeg čoveka.

Zahvaljujući takvom dijapazonu naših stavraoca – umetnika, priznati smo i poštovani u celom svetu.

Najpoznatiji su oni umetnici koji crpe svoje ideje iz podneblja u kome su oni ponikli, isto kao što nežna biljka crpe svoje životne sokove iz zemlje iz koje je poniklo njeno seme, da bi potom podarila najlepši plod.

Jedan od takvih umetnika je i Marko Mamić – Maša, koji već godinama pretače svoju dušu, um i talenat u drvetu, stvarajući tako predivna dela u reljefu i skulpturi.

Originalna jednostavnost i čarobna maštovitost Mamićevih reljefa u drvetu, osvajaju posmatrača na prvi pogled kao prva ljubav.

Ono čime se Mamićevo stvaralaštvo izdvaja, to je arhajičnost njegove mašte koja se čudnovato prepliće sa svakodnevnim svetom življenja, čineći tako skladan i jedinstven odnos dveju večitih suprotnih težnji čovekovih, a to je surova realnost i beskrajna mašta.

Koristeći u svom radu oštra metalna dleta da bi oblikovao drvo, vešto i sa puno ljubavi, umetnik uspeva da sačuva plemenitu strukturu materijala, tako da se savršeno ne primećuje težina i mukotrpnost vajanja.

Iza ovog nesvakidašnjeg umetnika, postoji veliki i bogat stvaralački opus o čijim su delima pisala mnoga ugledna imena naše likovne kritike.

To je mali dokaz da umetnost ne pripada samo odabranima, već i talentovanim stvaraocima, koji svakodnevno vode borbu svojim radom i stvaralaštvom za samopotvrđivanjem.

Njegova dela su čudesnom lakoćom prokrčila put u inostranstvu, gde je konkurencija uvek jaka, i zaslužno dobila počasna mesta u mnogobrojnim privatnim kolekcijama.

Marko Mamić – Maša kao jedan od poznatijih stvaraoca u ovom svetu naivne umetnosti, uspeo je da potisne sve političke i socijalne trenutke, nedozvoljavajući da ga kao prolazni događaji preokupiraju i time deformišu njegovo lično i iskonsko stvaralaštvo. Prema tome, reljefi u drvetu Marka Mamića ne mogu biti nikada zaboravljeni, zato što su stvoreni sa osećajem za univerzalno sagledavanje čovečijih strasti, u svim budućim vremenskim situacijama življenja.

Zbog toga je izuzetno teško, sigurno i potpuno, opisati taj čudesni svet mašte i univerzalnih simbola, u koji nas Mamić sa lakoćom uvodi kao posmatrače njegovih dela, ali još je teže odvojiti se od njih, jer mu je uvek neka mala zagonetka, koju je teško protumačiti ukoliko nam naš um i logiga dozvoljavaju.

Kompletan i koncizan, autor je svoje reljefe u drvetu doveo do savršenstva i perfekcije, što ga čini izuzetnim stvaraocem koji je uspeo da se oslobodi suvišnog detaljisanja i preukrašavanja.

Na kraju moram još jednom ponoviti da dela Marka Mamića – Maše ne mogu biti lako prepričana, jer ona se moraju videti i doživeti, i ono što je neminovno, zavoleti kao što se voli život.

Nadam se da će te ove reljefe u drvetu zavoleti i Vi, kada ih budete videli, jer svaki umetnik ima po "nešto", ali Marko Mamić – Maša ima "sve".

(Mile Pop – Novakov, "Praznik za oči – melem za dušu", Predgovor u katalogu izložbe "Buđenje strasti", Kulturno izdavački centar Srpska kuća, Požarevac, april 2001).



Reljefi u drvetu Marka Mamića, inspirisani fantazmagoričnim predstavama, nastali tokom 1998. i 1999. godine osoben su ciklus u okviru naše savremene likovne umetnosti na kraju dvadesetog veka. Proistekli iz Mamićevog dugogodišnjeg poniranja u tajne drveta njegove strukture, podanost ili otpornost u trenutku oblikovanja i drugih osobina ovog materijala iskazuju ne samo visok stepen zanatske veštine i manuelne lakoće u rezbarenju forme, već i neobično bogatstvo mašte ovg umetnika. Sličnu razuđenost imaginacije, nose i određene Mamićeve skulpture, nastale mnogo ranije, u kojima uspešno spaja nekoliko događaja u jedan, oblikujući često višeznačnu priču o životu ili o nekoj ličnosti.

Sadržaj ovog ciklusa, koji je umetnik nazvao "Buđenje strasti", potiče iz dela podsvesti, snoviđenja, nadrealnih halucinacija i izvesnih predstava o fantastičnim bićima. A jedna od najznačajnijih karakteristika ovih reljefa nalazi se u njihovoj, izuzetno vešto umetnički uhvaćenoj, simbolici i metaforici. Svaku kompoziciju moguće je pročitati na više načina, a opet, sve one nose neku zajedničku životnu poruku.Ta poruka se odnosi pre na filozofska razmišljanja nego što se mogu u globalu vezati za erotiku u buđenje strasti.Čak i u onim reljefima gde je izraženiji određeni erotski naboj, mogu se pronaći izvesne mudrosti drugačijeg porekla. U delu "Gnezdo" ta poruka se može potražiti u položaju tela muškarca sa pticom grabljivicom na leđima čiji je cilj da nahrani mladunce koji vire iz čovekove glave. Da li je ratio tog muškarca hranjenjen grabljivicom podložan svim onim karakteristikama koje su vezane za ovu vrstu ptica ili je poruka druga, umetnik je ostavio da zaključak donese posmatrač. Delo "Žena zmija" takođe daje razne mogućnosti za tumačenje, ali svakako glava, koja je povezana i sa zmijskim i sa ženskim telom, upućuje na nerazdvojivost ove kobne životinje i ličnosti čije je biće upetljano s njom. Simbolika koju nosi "Ukrotitelj" utkana je u telo čoveka koji uzaludno pokušava da ukroti divljeg konja izraslog iz njegovog zadnjeg dela i kome čak ni topuz sa ženskim likom ne pomaže. Zanimljivo je da pojava sličnih fantazmagoričnih predstava ide u najdublju čovekovu prošlost. Teriokefali, ljudske figure sa glavom životinja (hijene, vuka i sl.) mogu se videti u pećinama Sahare, ali njihova simbolika sasvim je drugog, verovatno ritualnog karaktera. I romanička dekorativna skulptura, koja ima svoje odjeke na ukrasu naših srednjovekovnih hramova, takođe, sadrži fantastične životinje određenog značenja. Verovatno da je Mamić, pod uticajem skulptorskog ukrasa studeničke trifore, čije uzore je koristio za rezbarsku dekoraciju ramova, krenuo u sadržaj ovih reljefa. Međutim, scene koje je prikazao u ovom ciklusu predstavljaju sasvim autohtona ostvarenja.

U likovnom pogledu Mamić – noseći iskustvo skulptora koji svaku svoju predstavu koju je želeo da realizuje uvek je morao da veže za oblik drveta na kome je radio, što je izoštrilo njegov način saopštavanja da mnogo "kaže" na malo prostra ("Piši tako da rečima bude tesno", I.Andrić) - koristi sistem kompozicione sinteze. Događaj je uvek smešten u centar kompozicije a ličnosti povezane simbiozom. Ta konciznost izražavanja, čini još jedan Mamićev kvalitet. Njegove kompozicije su uvek uravnotežene, ali do ravnoteže umetnik stiže prateći sadržaj i spontano reagujući iskonskim osećajem za umetničko izražavanje.

(Spomenka Jelić-Medaković, Marko Mamić – reljefi u drvetu, "Likovni život" br. 79/80, februar – jun 1999, str. )



Fantazmagorične slike u ciklusu "Buđenje strasti" Marka Mamića Maše, duboko usađene u iskon, izraz su životnog optimizma u kome je Eros odgovor Tanatosu. Ovi reljefi u drvetu plod su probuđene stvaralačke strasti zrelog umetnika, simbol neraskidive veze sa tlom našeg porekla, čijed istraživanje seže kao nadogradnja do samih korena našeg bivstvovanja. Pred nama su simboli arhetipskog značenja i slike koje nas vraćaju u doba paganstva.

Eros je za ovog umetnika, koji je odavno prešao prag naive dosežući same vrhove likovnog umeća, kladenac života, a narodno iskustvo i mudrost putokaz ka spasenju.

Iskonsko iskustvo učinilo je erotsko narodno poimanje da bude u službi oslobodilačke etike sa dvostrukim oslobodilačkim težnjama: slobodno izraženim erotskim ženjama oslobađalo se od erotike kao pritiska ili ćutanja o zabranjenom, a to intimno oslobađanje budi i ječe svest o oslobađanju od svekolikog ropstva. Izraz je to težnje čoveka da što smelije prodre u skrivene strane svog bića i da se suočava sa sobom, da bi tako suočen sa istinitim i prirodnim, i sam postao slobodniji, prirodniji i jači.

Vraćanje umetničkim i kulturnim korenima u doba paganstva, zapisano je i u običajima koji su nadživeli svoje vreme i utkali se u hrišćanstvo i pravoslavlje do dana današnjeg.

To je izraženo u narodnim običajima iskazanim jedinstvom igre, glume i reči, kao što su Lazarice, Dodole ili Koledo, a takođe i u jedinstvenom primeru starog obreda – u Biljaricama, odnosno u biljarskim pesmama koje su se pevale na dan Svetog Đorđa u južnim našim krajevima oko Prizrena.

Ovaj praznik je u direktnoj vezi sa Mamićevom umetničkom vizijom, pa ću ga opisati na primeru jedinstvene pesme našeg usmenog stvaralaštva.

Beruću smilje devojka zaluta i, kako kaže pesma, "nagazi na ajdučke putine", odnosno na "ajdučkog vojvodu". Zatraži od njega da je izvede iz gore, a ovaj je dovede do kladenca, gde se ona umije, a on napije vode. Ali, ...
Sinu lice, kao vrućo slnce.
Stade junak da se Bogu moli:
"Daj mi Bože, jednu tmnu noćcu
da obljubim lijepu devojku."

Padne noć i on je devojku do ponoći ljubio, a tada se devojka pretvori u zmiju i čvrsto mu obujmi vrat, uz žestoku pretnju:
Vodiću te od grada do grada,
Da se čudi malo i veliko,
Da se čudi, ka` se sestra ljubi.
Gledajući ove Mamićeve bareljefe, setite se i navedene biljarske pesme.

Mamić nas i ovom svojom izložbom mami da razmislimo i upamtimo: ko smo, odakle smo i kamo stremimo? Zato, savelikim zadovoljstvom i poštovanjem prema umetniku i njegovom delu, otvaram ovu jedinstvenu izložbu.


(Govor Baneta Jovanovića sa otvaranja izložbe Marka Mamića Maše "Buđenje strasti" u biblioteci "Đorđe Jovanović" u Beogradu, juna 2001.)
Datum objavljivanja: