Kao divlji vetar Australije,
Kao nestalni pesak pustinje,
Prošao je nsžno kroč vrhove prstiju.
Najednoj žutojslici,
Na jednom žutom psu,
Na fonu njene večne nostalgije
Za drugim podnebljima
I novim ljudima,
Na rubovima ostarelih kontinenata
Ženu člatno žute aure
Priziva čvuk i miris boja
Još jednom. Još dalje. Još strasnije.
Još prisutnija
U svom dugom odsustvu,
Žena žute aure.
Olja Ivanjicki, novembar '94.