Jugoslav Ocokoljić slika i ikonopiše. Za razliku od mnogih obučenih u slikanju koji ikonopis doživljavaju kao vrstu primenjene umetnosti, ovaj slikar i konzervator izgleda oseća dramatiku u podvojenosti slikarstva i ikonopisa. Ne želi olako da se pomiri sa tom podvojenošću i eksperimentiše da bi istražio granice između bogoslužbene slike, izdvojenog simvola prisustva svetih likova i svetovne slike koja je preplavila današnju civilizaciju u meri u kojoj se to nije moglo ni zamisliti u vreme uspostavljanja obrazaca ikonopisa.
On čuva ogromno poštovanje prema ikoni i njenim posebnim zakonima i zato „napada“ granicu pre svega dovodeći ikonu i „svetovnu“ sliku u dijalog. Pošto ima intuiciju da se formom ne može olako zameniti činjenica uvida koji su imali stari ikonopisci, “ teolozi u bojama “, on istovremeno provocira dijalog i osluškuje ga. Kao da čeka rešenja koja će mu sopstvene slike – eksperimenti došapnuti. Čeka rešenje problema savremenog ikonopisa, koji se prečesto završava pukim kopiranjem uzora i samim tim određenim odsustvom živog svedočenja Crkve i Boga, a možda čeka i rešenje oblagodaćenja savremenog svetovnog slikarstva koje je u prošlom veku, bez prave duhovne orijentacije, često najveće uzlete pravilo zakoračujući na teritorije filosofije i nauke, skoro napuštajući granice umetnosti.
Kao i mnogi ikonopisci, Jugoslav gaji duboku sumnju prema rezultatima koje je donelo neravnotežno i nekritično spajanje ikonopisa i baroknog slikarstva, kada je svetovno slikarstvo „progutalo“ ikonopis. Previše je spoljnih okolnosti koje su tada zasnovale trijumf sekularizma. Zato on dijalog otpočinje na mestu gde su se ikonopis i slikarstvo razdvojili. Po njegovim slikama reklo bi se da on pokreće dijalog na mestu na kome je prekinut, u vreme pada Smedereva, Carigrada i dugogodišnje izolacije Rusije. Čekanje Jugoslava Ocokoljića je aktivno i rezultate možemo da vidimo i komentarišemo. Ti rezultati, slike na ovoj izložbi, omogućuju i nama da se uključimo u dijalog