Pretraga

Mlada slikarica Valentina Supanz još od 2011. godine razvija ciklus radova pod nazivom Autoportreti. Prvotno je ciklusu pristupila iz osobnije perspektive bilježeći vlastite intimne osjećaje, čime su oni postali odraz njenoga psihičko-emocionalnog stanja kroz jedno teško razdoblje života, kao i odraz njenoga, kako ga umjetnica naziva, ”narcisoidnog aparata”. Osobna kriza autorice iščitava se kroz poruke zabilježene na izlozima, poput „traži se kreativna snaga“, „ima li života poslije diplome“ ili pak „ništa više nije isto“. U svojim radovima problematizira pitanje vlastite osobnosti kroz refleksiju intimnih emocija, opažanja i iskustva.



Njezini izrazito slojeviti i višeznačni radovi koji uključuju vlastita iskustva, misli i osjećaje opterećeni su i sociološkim porukama, koje nam je predstavila kroz motiv koji je figuralan i lako prepoznatljiv publici. Reduciranjem izbora motiva na izloge napuštenih dućana i obrtnih radnji zagrebačkih ulica s naglaskom na nečista i prašnjava stakla na kojima se nerijetko reflektiraju ulice bez prolaznika, autorica stvara kompleksan ciklus koji postaje metafora za aktualnu ekonomsku krizu koja sa sobom donosi i krizu morala. Napušteni izlozi ne predstavljaju samo puko prenošenje fotografije u drugi medij, već je autorica kroz ironične natpise i izbor motiva posvećena sadržaju slikanog, kritizirajući dosege potrošačkog društva koje funkcionira na logici potrošnje kao znaka napretka, a zanemaruje vlastito duhovno stanje, svoju izvornost i bit postojanja.



Iako autorica nastoji uvjerljivo zabilježiti motiv koristeći fotografiju kao među-medij, njen likovni izraz u detaljima postaje gotovo ekspresivan, naročito kada nastoji dodatno naglasiti refleksije okolnog prostora i svjetlosne akcente na staklu. Izražajnim potezom kista kojim dočarava intervencije prolaznika i vremena na staklu izloga autorica opisuje isprazno duhovno stanje kritizirajući otuđenost suvremenog društva. Također, naglašavanje odnosa svjetla i sjene te suprotstavljanje specifičnih svojstava boja korištenih u prikazu interijera i stakla izloga – hladnih, zatvorenih i statičnih boja, koje su u kontrastu s otvorenim, toplim tonovima ulica – dodatno iskazuje suprotnost odnosa interijera i eksterijera napuštenih poslovnih prostora. U recentnom umjetničkom djelu Autoportret br. 9, kojim autorica nadopunjuje ovaj ciklus stvarajući iluziju stvarnosti izraženiju nego li u prethodnim djelima, naglasak više nije na staklima izloga već na okolnom prostoru. Supanz nam kroz vlastito slikarstvo nameće osjećaj ispraznosti i otuđenosti navodeći nas da kritički preispitamo vlastito djelovanje i želje unutar potrošačkog društva u kojem je sve podređeno reprodukciji kapitala.



U odnosu na Valentinu Supanz, koja ostaje vjerna motivu izloga kroz koji propituje ispraznost potrošačkog društva te vlastitu svijest o sebi, slikar David Mohamad Shreim u Salonu Laval Nugent publici se predstavlja recentnim ciklusom Interijeri, kojeg razvija od 2012. godine. Shreim se u svojim novijim radovima odmiče od tematike i ikonografije grada koju je propitivao u ciklusu Eksterijeri, okrećući se intimnijem prikazu vlastita interijera u kojem boravi te simboličkom prikazu vlastitih strahova i preokupacija.



Autoru je cilj tematizirati napetost između realnosti i osobnog doživljaja okoline, izraženog u vidu hermetičkog svijeta hiperrealizma. Prema tumačenju autora hiperrealizam je usmjeren društveno naučenim normama, jezikom, uporabnom vrijednošću i osobnom intimom koja pokušava reagirati izvan tih okvira. Stvaranjem se tematizira pitanje postojanja i identiteta u odnosu na društveni aspekt i fizički svijet koji je postojanje materije.



Shreim kroz vlastita djela istražuje različite tehnike slikanja, konstruirajući sliku u slojevima, od kojih svaki sloj ima vlastitu funkciju koja tvori jedinstvenu cjelinu. Apstraktnom i gotovo dekorativnom pozadinom, koju stvara prolijevanjem, prskanjem, kapanjem boje po položenom medijapanu, te naknadnim struganjem boje i otiskivanjem potplata cipela, dobiva raznolike efekte. U daljnjem procesu stvaranja, Shreim iskorištava ornamentalnost pozadine, sazdanu od apstraktnih formi, dodajući joj plošne figuralne motive koji ispunjavaju umjetnikov osobni prostor, istodobno narušavajući kompoziciju iskrivljenjem perspektive u pojedinim dijelovima slike.



U Shreimovom procesu stvaranja umjetničkog djela očituju se dvije krajnosti kroz izrazito spontanu i ekspresivnu pozadinu koju nadograđuje prostudiranim figuralnim motivima predmeta, a upravo se te dvije krajnosti međusobno sukobljavaju i savršeno nadopunjuju. Bogatstvo zagasitih boja, često korištenih i u čistom stanju, dodatno ističu dojam slojevitosti i dinamičnosti njegova umjetničkog stvaralaštva.



Soba 3, njegovo najsloženije djelo unutar novog ciklusa, u kojem je izložio svoj osobni svijet, predstavlja zanimljiv preokret u odnosu na prethodne radove, kako po izboru motiva, tako i po stilu slikanja. Iako zadržava dekorativnu pozadinu u motivu plana grada Zagreba, u prednji plan stavlja figuralne simbole vlastitih strahova koji ga „opterećuju na kraju radnog dana u vlastitom ateljeu“. U prostoru interijera naziru se autorovi duboko ukorijenjeni, poput noćne more, unutarnji strahovi, u liku Goyina Saturna, koji kanibalistički proždire svoga sina, Buddhe koji se smije, raka koji se harlekinu (umjetniku) prikrada iza leđa, dviju starica koje se cinično smiju, dječaka koji broji novce te demonskih i grotesknih lica. Svi ti likovi otkrivaju nam autorov nelagodan osobni svijet. U Shreimovim djelima motivi postaju simboli koji imaju značenje za umjetnika i za svijet koji gradi kroz umjetničko djelo.



Nataša Pašić, mag. hist. art.