Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Tragom Paje Jovanovića

U velikoj galeriji Kulturnog centra Vršac, u sredu, 9. decembra, 2009. godine, od 18 časova biće otvorena izložba radova nastalih u okviru 6. likovne kolonije "Tragom Paje Jovanovića". Izložba traje do 17. decembra.

 


JEDNA (NE)MOGUĆA PARALELA

 

 

 

Likovni susret Tragom Paje Jovanovića u Vršcu je definisan kao radni skup umetnika aktera aktuelne umetnosti a posvećen sećanju i u slavu velikana naše slikarske prošlosti. Kada su ovu koloniju pokretali, njeni vršački osnivači odlučno su se opredelili da je nazovu imenom Paje Jovanovića, njihovog sugrađanina i jednog od najznačajnijih slikara u srpskoj umetnosti kraja devetnaestog veka. Istini na volju, zahvaljujući svojoj vitalnosti i dugovekosti, stari majstor je dočekao čak i početne godine druge polovine dvadesetog veka. Dakako, dugotrajnost njegove biografije te njegov egzistencijalni vitalizam omogućili su ovom umetniku istovremenost sa brojnim značajnim umetničkim tendencijama. No, Jovanović je imao svoj put. Njegov akademski realizam – variran sa manje ili više slobode zamaha četkicom – postao je zaštitni znak jedne osobene umetničke ličnosti pomalo „izolovane“ od dinamičnih tokova evropske umetnosti. Zbog toga je, čini se, veoma teško naći efektne „dodirne“ tačke Paje Jovanovića i današnjih umetnika. No, naslov kolonije godi i današnjim umetnicima. Jer, Paja Jovanović je sinonim afirmisane i poštovane stvaralačke ličnosti, on je slikar sa dignitetom i dostojanstvom, umetnik čije se delo dugotrajno ceni i poštuje.

 

Pavle Jovanović je umetnik i čovek jednog drugačijeg vremena, i jednog posve drugačijeg shvatanja umetnosti. Njegov akademski realizam je odraz zasebnog shvatanja sveta, produkt jedne specifične umetničke filozofije. Izuzetni poznavalac zanata, besprekorni majstor kompozicije, virtuozni crtač, sočan ali odmeren kolorista – Paja Jovanović se posvećivao istorijskim i orijentalnim žanr scenama sa prikazima života i običaja Srba, Crnogoraca i Albanaca koje su mu u Beču donosile izuzetnu popularnost[1],á temama iz narodnog života koje su imale izuzetno značajnu nacionalnu i političku ulogu (Kićenje neveste, Otac uči sina mačevanju, Boj petlova...) ali još više istorijskim kompozicijama (Ranjeni Crnogorac, Seoba Srba pod Arsenijem Čarnojevićem, te monumentalna istorijska kompozicija Krunisanje Dušanovo, naslikana 1990. i izlagana na velikoj svetskoj izložbi u Parizu)... Istovremeno, Paja Jovanović je dostigao zavidnu popularnost, kakvu možda nije imao ni jedan srpski umetnik. Njegove slike su se izuzetno dobro kupovale i plaćale. Zbog toga treba s realnošću prihvatiti ocenu Vere Ristić koja je svojevremeno konstatovala da se malo ko mogao upoređivati sa Pajom Jovanovićem jer je sve „prevazišao u virtuoznosti i smelosti, i dodavši potezu svoje četke i paleti dopadljivost i malo pomodnosti, postao jedan od najtraženijih umetnika Evrope“[2] Uostalom, o tome, govori i Dejan Medaković koji konstatuje da je Jovanović ostvario „sigurne vrednosti koje i danas zrače“, te „umesto da postane osnivač srpske moderne, on se odlučio da osvoji sigurne vrhove evropskog, pa razume se i našeg akademizma“. Uz to, Medaković izriče i preciznu konstatciju: „Bio je to umetnik koji se časno odužio narodu iz kojeg je ponikao“. 



 

U aktuelnom trenutku umetnost je izmenila, usložila i skoro preoblikovala svoje ontološke karakteristike. Savremeni svet je oblikovan dominacijom slike – fotografske, ekranske, elektronske. Mječislav Porempski govori o „ikonosferi“ a svet vidi kao saobraćajnicu prepunuá pulsirajućih slika koje ispunjavaju našu stvarnost, utiču i oblikuju naše svakodnevlje. Dospeli smo do toga da je, u nekim slučajevima, teško razlikovati realnost od virtuelne predstave... Sve to je znatno proširilo problematiku slike, učinilo je fenomenom za čije je „čitanje“ potrebna jasno izražena svest o vremenu u kome živimo,á a često i čitav aparat bogatog registra znanja i iskustava.á

 

Začetak snaženja i proširenja značenja slike dešava se krajem prve polovine devetnaestog veka. Nisifor Nieps objavljuje svoj pronalazak fotografije 1939. godine. Vest o novom izumu se rapidno širila a fotografija se, skoro istovremeno, pojavljuje na najrazličitijim svetskim detinacijama. Mašinska slika je stekla munjevituá popularnost zbog do tada neviđene sposobnosti da „precizno“ i „objektivno“ registruje realnost. Interesantno je napomenuti da je fotografski medij Pavlu Jovanoviću bio izuzetno blizak. Njegov otac Stefan Joanović je prvi vršački fotograf, njegov brat Milan je jedan od najznačajnijih fotografa devetnaestog veka u Srbiji, a čak postoji podatak da se još jedan od braće Jovanović (Stevan) profesionalno bavio fotografijom, te da je imao svoju „radnju“ u Parizu koja je bila poznata po izradi fotografija na porcelanu... U takvim okolnostima Paja Jovanović je zasigurno stekao jasnu svest o fotografiji, fotografskoj slici, o suštini novog vizuelnog medija...

 

Korištenje fotografije je jedna „zaturena“ problematika Jovanovićeve umetnosti. Jer, Tako je tih poznih godina devetnaestog veka Jovanović koristio fotografiju kao tadašnju tehničku inovaciju u domenu problematike slike. Jovanović je to činio na svoj način a fotografija je u njegovom radu sporedno sredstvo. Njegovom realizmu ona je bila podstrek a ne cilj. Dakako, Paja Jovanović je i sam snimao. Ono što danas može biti veoma interesantno, jeste da je snimao neke režirane situacije koje će kasnije verno prenositi u svoje slike... Pogotovo mu je fotografski predložak bio značajan za registrovanje kostima i drugih etnografskih detalja koji su od bitnog značaja za njegovo istorijsko slikarstvo... Međutim, u njegovoj umetnosti fotos nikada ne prevazilazi nivo predloška. Za svaku svoju kompoziciju, pa čak i za one koje je predhodno fotografski registrovao, stari majstor je izrađivao niz skica, sve je u tim crtežima „raspravljao“ čistom i virtuoznom linijom, te je fotografija ostajala u zaleđu ukupnog likovnog utiska...

 

Ovim tekstom nastoji se naznačiti i ukazati na „dodir“ Paje Jovanovića sa počecima jednog un iverzalnog fenomena koji je danas zadominirao svetom, na dodir velikog slikara sa „mašinskom“ slikom i medijem koji je odista bitno uticao na tokove umetnosti i zbog kojeg ona menja prefiksni termin „likovna“ u „vizuelna“,á zbog kojeg je danas fenomen slike dobio novi specifikum pa se čak danas govori o svojevrsnoj politici slike, o njenim novim značenjima i pozicijama.

 

Dakle, ipak je moguća paralela između Jovanovićeve umetnosti i stvaralaštva današnjih aktera kolonije koja nosi Pajino ime. I Jovanović se, u izvesnoj meri, borio protiv „mašinske slike“ nastojeći da dokaže da je kao umetnik sposoban da nadmaši njenu preciznost, da nadvalada njenu autentičnu dokumentarnost i suštinsku istinitost, da je prevaziđe svojim slikarstvom, svojom umetnošću. Današnji umetnik, pod znatno većim opterećenjem uznapredovale vizuelne tehnologije, čini nešto slično jer se bori protiv slike koja pomalo prevazilazi i samu realnost pretvarajući je u virtuelne slike sveta, te polako izlazi iz dosadašnjeg okružja umetnosti – pokušavajući da sačuva obrise umetnikove autonomije ali i senzibilnosti, osećajnosti, ljudskosti... Ta misija nije nimalo laka. Jer, više se ni u fotografiji ne radi o problematici mimezisa, nego o suprotstavljanju i prevazilaženju psihologije alijenacije - koju tako agresivno produkuje univerzalni umreženi sistem elektronskog umnožavanja i emitovanja slikovnih informacija.  

 

 

Umetnički susreti Tragom Paje Jovanovića u Vršcu, održavaju se već petu godinu. Tokom svih dosadašnjih saziva u gradu podno brega okupljali su se umetnici koji su za sobom ostavili odista kvalitetna i zanimljiva dela, ostvarenja itekako relevantna za tumačenje aktuelnog trenutka, posle 2000-te. Generalna koncepcijska rada ove kolonije usmerena je ka problematici umetničke modernosti. To znači da su selektirani oni slikari i vajari koji su, istovremeno, nastojali da zadovolje autentične ontološke postulate umetničkog dela ali i da, pri tome, budu usaglašeni sa senzibilitetom trenutka u kome žive i stvaraju. U ovom vremenu još uvek neokončane epohalne krize, u vremenu kada se kriza konstantno transformiše i preoblikuje, u vremenu promene političkog sistema i društvenog koncepta, nego i menjanje personalnih kriterijuma i afiniteta - javljaju se različite traume i potresi. áUmetnost prve decenije dvadesetprvog veka jeste „umetnost u plinovitom stanju“ (Iv Mišo) a to znači da su tendencije međusobno isprepletane, čestoá prikrivene i nevidljive. No, među najaktuelnijim tendencijama u proteklih pet godina jesu one u kojima slikari objavljuju vlastito razumevanje površine-ravnine (kao autentične osobine slike i slikarstva koju ono ne deli ni sa jednimá drugimá sistemom slika). Ali, nije samo taj analitičko-estetski podatak važan u definisanju koncepcije rada umetničke kolonije Tragom Paje Jovanovića. Od umetnosti koja je nastajala u ovim kolonijskim sazivima zahtevana je i njena etička funkcionalnost – onaj etički stav koji je povezan sa aktuelnom atmosferom u društvu... Jer, u momentima krize, od izuzetnog je značaja je funkcionalizacija áumetnost koja je zasnovana na vlastitim konceptualno-koncepcijskim pretpostavkama, na osnovnim modernističkim principima. Takva umetnost postaje primer drugim znanjima i drugim praksama, ona nudi svojevrsni recept za prevazilaženje kriznog perioda (društva u tranziciji)...

 

Čini se da je izložba kojom se reprezentuje rad kolonije u aktuelnoj godini, na tragu dosadašnjih rezultata. áIako sastav umetnika i njihovih stvaralačkih opredeljenja nema koherentnost ranijih saziva – i ovaj skup nudi jasne umetničke stavove, sasvim lična poimanje slike i njenog smisla. A taj smisao je iznađen u autentičnim i konciznim jezičkim definicijama, u preciznim strukturalnim rešenjimaá te u sugestivnim poetskim i emocionalnim iskazima koji ne proističu iz ásadržaja i naracije nego iz plastičke konstitucije dela.

 

Akteri ove kolonije razlikuju se po pristupu slici i njenom smislu. Konceptualno-analitičke postavke (Zdravko i Zvonko Santrač, Slobodan Knežević, Dragan Jevdić, Božidar Plazinić, Milovan Dagović) ekspresivno-subjektivistička poetika (Jovan Rakidžić, Branka Knežević, Nada Denić, Milan Jakšić, Milovan Panić, Vaso Milekić, Šandor Kovač) ili svojevrsno alhemijsko prevođenje sadržaja u likovnu kategoriju (Robert Hamerštil, Tomo Goto, Zoran Tešanović, Aleksandar Bogdanović, Milan Grahovac, Javor Rašajski) – pripadaju jednistvenom nastojanju da se u vremenu nekakve „nove nepreglednosti“ (Burio) uspostave čvrsti izražajni punktovi – validni za tumačenje sveta i vremena u kome živimo. A kako živimo u vremenu istinske kompjuterske vizuelnosti – sve ove slike nastale u vršačkoj koloniji dobijaju i jedan neočekivani smisao umetnosti koja nastoji (i uspeva) da afirmiše dignitet umetnikove senzibilnosti i dostojanstvo stvaralačke ličnosti. A ako do takvog zaključka, danas i u nekim budućim trenucima, budu dolaziliá i posmatrači ovih slika - ovo kolonijsko okupljanje će biti konačno osmišljena kao misija sa jasnim estetskim i etičkim smislom.

 

Sava Stepanov

 

 

1. Aleksandar Bogdanović   Vršac, 1947. Diplomirao na Višoj pedagoškoj akademiji u Beogradu. Živi i radi u Vršcu.

2. Milovan Dagović   Užice, 1954. Diplomirao i magistrrao na Akademiji likovnih umetnosti u Sarajevu. Živi i radi u Beogradu.

3. Nada Denić   Koljani, 1954. Diplomirala na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Živi i radi u Pančevu.

4. Tomo Goto   Kanagava   (Japan), 1977. Diplomirala na Tama art univerzitetu. Živi i radi u Kanagavi u Japanu.

5. Milan Grahovac    Zrenjanin, 1958. Diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Specijalizirao grafiku na Akademiji lepih umetnosti u Groningenu (Holandija). Živi i radi u Zrenjaninu.

6. Robert Hamerštil / Robert Hammerstiel   Vršac, 1933. Slikarstvo studirao privatno u Beču. Živi i radi u Tiernicu kod Beča (Austrija).

7. Milan Jakšić  Osijek (Hrvatska), 1952. Završio Pravni fakultet u Beogradu (1977). Studirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (1976-1979). Živi i radi u Pančevu.

8. Branka Janković Knežević   Novi Sad, 1950. Diplomirala i magistrirala na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Živi i radi u Novom Sadu.

9. Dragan Jevdić   Beograd, 1954. Medicinski fakultet, specijalkizaciju, magistraturu i doktorat medicinskih nauka završio u Beogradu. Živi i radi u Vršcu.

10. Šandor Kovač / Kovacs Sandor   Bačka Topola, 1960. Autodidakt. Živi i radi u Paliću (Srbija) i Kečkemetu (Mađarska).

11. Vaso Milekić  Stari Lec, 1947. Diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Živi i radi u Plandištu. á

12. Milovan Panić  Komirić (Valjevo), 1954. Autodidakt, član ULUV-a. Živi i radi u Pančevu.

13. Božidar Plazinić  Guberevci, 1954. Završio Pedagošku akademiju likovnih umetnosti u Rijeci. Živi i radi u Čačku.

Jovan Rakidžić   Dobrica, 1944. Diplomirao i magistrirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Živi u Beogradu a zaposlen u  Novom Sadu (AU).

14. Javor Rašajski   Vršac, 1946. Diplomirao i poslediplomske studije završio na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Živi i radi u Vršcu.

15. Zdravko Santrač   Vršac, 1954. Diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu a potom i na Državnom fakultetu za likovne umetnosti u Dizeldorfu. Živi i radi u Vršcu.

16. Zvonko Santrač    Pančevo, 1952. Završio Akademiju likovnih umjetnosti i specijalni tečaj u Radionici Krste Hegedušića u Zagrebu. Živi i radi u Vršcu.

17. Zoran Tešanović   Zrenjanin, 1961. Diplomirao i magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Živi i radi u Sečnju.

 


Datum objavljivanja: 07.12.2009.