Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Tamo gde humanizam počinje...

Od 24. juna do 24. jula u Galeriji RTS u Takovskoj traje izložba slika Miodraga B. Protića, "Tamo gde humanizam počinje..."

 


"...M. B. Protić sledi racionalan, konstruktivan tok koji je krajem XIX veka usmerio Pol Sezan i mnogima pomogao da dođu do novih rezultata. Srpski umetnici su preispitivali zaostavštinu ovog francuskog i svetskog rodonačelnika moderne već od druge decenije XX veka, posebno od one sledeće, od kada i sami istražuju formu i postaju avangradni bez radikalnog negiranja, nego u okviru dostignutih vrednosti. Sava Šumanović je, našavši se na istom talasu, posle usavršavanja kod Andre Lota, obilazaka muzeja i upoznavanja sa aktuelnostima u Parizu na prelazu između druge i treće dekade prošlog veka, izneo mišljenje:

Slika se rađa intuitivno iz doživljaja koji je kod slikara ritmičan i plastičan, dakle vizuelan nikako deskriptivan. Sama ta intuicija i doživljaj nisu još slika, već je to podloga na kojoj će tek nastati slika. Najvažnije je sada kod toga da li slikar sliku improvizira, tj. da li slikar slika pokoravajući se svome primarnom čustvu ili je faktički stvara donoseći zakone i red u sliku.

Prvim načinom ne dolazi se nikada do jednog objektivnog dela, stvorenog za večnost, već samo do konstatovanja svoga doživljaja, tj. do jedne neorganizovane ekspresije, koja ima takođe svojih velikih lepota, a drugim putem, konstruktivnim, objektivnim, gde je samo prvi podsticaj nastao iz doživljaja, a ostali rad je samo stvaranje prema večnim i bezgraničnim zakonima, dolazi se do sintetičnog dela.

Čini se da je i M. B. Protić od najranijih dana stremio istom cilju. Sklonost ka majstoru iz Eksa iskazao je kao gimnazijalac, kod motiva sa Ibra i iz Vrnjačke Banje, takođe i nekoliko malobrojnih portreta. Pomažući majci pri izboru boja za tkanje ćilima, iako dečak, shvatio je da je osnovni sadržaj forme formalnog karaktera i nije čudo što od početka suštinu nalazi u plastičnoj građi, ali ne zapostavlja ni ostale slojeve. Kod svojih slika, koje mnogima na prvi pogled deluju apstraktno, on koristi pokret površina, odnose vertikala, horizontala i dijagonala da bi stigao do svojevrsne i osobene ikonografije, do simbola koji se kristališu iz duha i zadivljujuće erudicije. I kod ranih radova većih formata, uspevao je, kako zaključuje Marija Pušić, da bojom i široko razvijenim planovima postigne slikarsku ubedljivost predela, iluziju prostora i kolorističko jedinstvo kompozicije. Koncentrično šireći, zatvarajući ili spiralno otvarajući različite poetske krugove, nikada nije bitno odstupio od ove prvobitne težnje. Posle godina formiranja (1940-1950), kod njega su usledile i one: preloma i figurativnog geometrizma (1951-1960), imaginarnih predmeta i apsolutnog slikarskog prostora (1961-1966), minimalne forme, kompozicija sa „semantičkim ključem“ (1967-1982) i mirnog razvoja, neprekidnog traganja za apsolutom, sa potpunim prenošenjem težišta na prirodu kosmosa (od 1983).

Protićevo delo bismo mogli da sagledamo iz mnogo uglova, da ga povezujemo sa onim što je izrekao kao kritičar tumačeći opuse najvećih srpskih majstora moderne i onih savremenih promotera trendova, kao teoretičar i poznavalac koji u briljantnim studijama rezimira XX vek, posebno kao osnivač, direktor i autor prve koncepcije stalne postavke Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, takođe i mnogih izuzetnih likovnih smotri i naših antologijskih predstavljanja u svetu. Ipak, kada se sve odstrani, bez obzira što se prepliće i jedno drugo objašnjava, ostaje njegovo slikarstvo samo po sebi, plastički koncizno i strogo, duhovno bogato, uvremenjeno i vanvremeno, povezano sa tendencijama u svetu i njihovim derivatima kod nas, ali iznad svega osobeno i jedinstveno, dovoljno kao vizuelna činjenica, kao enigma prostora i nedovršen simbol (S. Langer).

Sužen izbor za izložbu u Galeriji RTS, uslovljen dužinom i visinom zidova, prikazuje opus M. B. Potića od 1951, od objavljivanja kapitalnog eseja Tamo gde humanizam počinje, dogmatizam prestaje, prikaza izložbi Jedanaestorice i Samostalnih, takođe i predgovora u katalogu čuvene izložbe Petra Lubarde, koja označava krah neuspešnog i kratkotrajnog pokušaja vlasti da utiče na stvaralaštvo u nameri da sve zasnuje na dijalektičkom materijalizmu. Tada je, iako službenik Ministarstva prosvete nauke i kulture, horizontali politike hrabro suprotstavio vertikalu umetnosti i uobličio stav da nju, poput uvek otvorenog i nikada završenog Brankuševog beskonačnog stuba, nastavljaju samo jake ličnosti koje se odlučno opiru diktatu, ne pristaju na zablude i stranputice, dosežu sopstveni likovni i obogaćuju onaj zajednički, spajaju pojedinačno i opšte, nacionalno i univerzalno. U Jugoslaviji je, kako sam konstatuje, a dodajemo: njegovim upornim zalaganjem i ogromnom zaslugom, najšira i najviša umetnička svest istovremeno (bila) i imperativ kulturne politike. Uostalom i Mišel Ragon se iznenadio da je posle nestanka socrealizma u nekadašnjoj državi južnoslovenskih naroda avangardna umetnost postala službena tj. ukinuta razlika između kulturnog sistema i više svesti, slobodnog umetničkog izražavanja. Jerko Denegri je, sasvim tačno i sa razlogom, istakao ideal autonomije umetnosti kao njegovo osnovno svojstvo.

Nema sumnje da je prva godina šeste decenije prošlog veka značajna i zato što M. B. Protić nalazi mesto na magistralnom pravcu obnovljenog modernizma i prednost daje estetičkim postulatima preko kojih iskazuje i najviša etička načela u odnosu na umetnost i život, što je najviši stepen angažovanosti. Tada su zenit dostigli mnogi korifeji slikarstva između dva svetska rata, posebno Petar Lubarda, Ivan Tabaković i, nema sumnje, po škrtosti sredstava, arhitektonici kompozicija i platonovskom shvatanju, njemu blizak Milo Milunović. Znatno mlađi, M. B. Protić je izvanredno tumačio domete ovih protagonista, pomalo preispitivao Pikasova i Kleova iskustva, ali nije upao u zamku oponašanja nego vrlo brzo definisao autentičan izraz. Intimi i spokoju unutrašnjih i unutarnjih prostora suprotsatvio je zapitanost nad misterijama onih spoljašnjih. Posvetio se plastičnim nedoumicama, izazovnoj igri titravih ploha i, po potrebi, naglašenijih kontura koje će ubrzo izbledeti da bi se kasnije na drugačiji način javile. Hrabro je krenuo ka svođenju spektra, oblika i grafizma, ka stilizciji i geometrizaciji površina. Stigao je do svog asocijativnog sistema i zanemarivanja treće dimenzije. Naveo je Dejana Medakovića da ga, odmah i sasvim ispravno, odredi kao slikara-mislioca...."


Iz teksta kataloga Ljubice Miljković


Portfolio Galerija RTS


 


Datum objavljivanja: 25.06.2009.