Pretraga

Nakon četrdeset godina, u organizaciji galerije Kula, Vladimir Veličković ponovno izlaže u Splitu, ovog puta radove nastale u zadnja dva desetljeća.



"Iznimno koherentno, motivski ulančano a morfološki ujezgreno, likovno stvaralaštvo Vladimira Veličkovića ima već i polustoljetni kontinuitet i gotovo univerzalni odjek kao uvjerljivo svjedočanstvo dramatične ljudske sudbine i neosporni tragični znak vremena. Da bi ostvario neophodan intenzitet za takvu kvalifikaciju i da bi dosegnuo status, odnosno ugled koji uživa, slikar je morao vlastitim sredstvima nadmašiti ograničenja "općih mjesta" i potisnuti puku retoričnost ikonografskog izbora, odnosno individualnim ekspresivnim ulogom verificirati svoje opredjeljenje za figurativnim likovni idiom, za naglašeni antropomorfizam, za ikoničnost prostornih i ambijentalnih naznaka.

Od samog početka crtanja i slikanja Vladimira Veličkovića karakterizira bitna neravnodušnost rukopisa, strastvena potreba da viđeno i naslućeno predoči dinamičnim linearizmom i "mahinejski" polariziranim (a)kromatizmom, žestoka želja da se nasilnosti, represivnosti, apokaliptičnosti tematske podloge ili narativnog sloja suprotstavi katarktičkom silovitošću geste i poteza, mrlje i otiska. Svaki povučeni potez nosi energiju nemirenja s konvencionalnim; dapače, snagu evokacije koja je istodobno i vid egzorcističkog pronicanja ili obreda prisvajanja, svojevrsne neutralizacije zloćudnih čina i prizora. Netočno bi bilo kazati da Veličković "pripitomljuje" aspekte smrti i rasapa, muke i propasti, jer ih predstavlja sa svom mogućom naturalističkom uvjerljivošću, ali činjenice da morbidne i makabrične scene prolaze kroz njegove ruke i imaginaciju, takoreći kroz njegov krvotok i misaoni sustav, znači sama po sebi kako je on njima na neki način ovladao i kako ih nudi filtrirane kao svojevrsni spoznajni izazov...

Na splitskoj izložbi u dvoranama palače Milesi Veličković nudi presjek novijih ciklusa, stvaralačke faze iz posljednja dva desetljeća. Od samog početka sustavno je razvijao svoje motivske krugove i vrlo postupno prelazio iz teme u temu, integrirajući stečena iskustva u nove izazove i domete. Pa ako na njegovim aktualnim, recentnijim slikama nema više nekoć za njega karakterističnih strašila i stražara, oratora i agresora, gubilišta i rođenja, štakora i pasa, smijemo zaključiti samo to da su se adekvatno transformirali u motive sličnog "visokog napona", doživjeli metamorfozu u likove i situacije podjednake surovosti i žestine.

Pažljivo i znalački organizirajući svoj izložbeni program autor je iskoristio dva kata splitskog izložbenog prostora da što cjelovitije predstavi svoje dominantne preokupacije. Prvi kat je ispunio djelima zaokupljenima tretmanom ljudskog tijela, interpretacijom ranjivosti i smrtnosti, simboličnim figurama egzistencijalne ugroženosti, ikonama pada i kraja. Drugi kat je pak posvetio pretežno slikama opustjele i spaljene zemlje, širokim panoramskim vizurama apokaliptičkog ugođaja, gdje od ljudi preostaje samo poneki neživi trag a tlo i nebo prekrivaju velike ptičurine, gavrani i vrane u letu ustremljeni na škrti plijen." Tonko Maroević, iz predgovora

Vladimir Veličković je rođen u Beogradu 1935. godine. Nakon završenog Arhitektonskog fakulteta u Beogradu 1960, okrenuo se slikarstvu, a 1963. ima svoju prvu samostalnu izložbu. 1965. godine dobiva nagradu na Bijenalu u Parizu gdje nastavlja živjeti i raditi sve do danas. Nakon izložbe u galeriji Dragon 1967. postaje poznat široj javnosti te počinje djelovati kao jedan od najvažnijih umjetnika narativne figuracije. Imenovan je za profesora Akademije likovnih umjetnosti u Parizu 1983. gdje ostaje predavati sljedećih 18 godina. Član je srpske Akademije znanosti i umjetnosti. Član je Akademije likovnih umjetnosti - Institut u Francuskoj. U Francuskoj mu je dodijeljen Viteški orden umjetnosti i književnosti te Viteški orden Legije časti.