Pretraga

Mlada akademska slikarica Gorana Težak, već odavno dobro poznata zagrebačkoj likovnoj publici, po treći put izlaže u izložbenim prostorima galerija „Laval Nugent“. Prvi put je to bilo u veljači 2011. godine, u Galeriji „Laval Nugent“ u Opatičkoj 2, u kojoj se Gorana predstavila samostalnom izložbom pod nazivom „100 m slave“. Izlagala je, zatim, i na skupnoj izložbi u sklopu projekta „LN 360*“, u travnju 2012. godine, u Salonu „Laval Nugent“ u Vodnikovoj ulici br. 4, gdje izlaže i sada. Riječ je ponovno o samostalnoj izložbi.



Analiza i propitivanje samoga sebe, ali i svijeta oko nas, osnova je djelovanja svakog intelektualca, ali i umjetnika – možda se može reći i svakog filozofa, ili filozofa umjetnika, ili pak, svakog čovjeka koji je samosvjestan te se želi kontinuirano razvijati. Nakon analize i zaključka, slijedi i reakcija, pokušaj promjene – razvijanje i rast. Gorana Težak je slikar filozof koji se nesumnjivo konstantno razvija, kako intelektualno, tako i slikarski. Pozorno prateći Goranin dugogodišnji apstraktni opus (2006.-2012.), koji je primarno krenuo od jednostavnih crteža i skica, zatim detaljnih i razrađenih skica, preko gustog impasta na malim pa kasnije i na velikim, platnima i drvenim pločama, isprva snažno kolorističkog, a kasnije sve više koloristički reduciranog te znatno lazurnijeg nanosa boje, od gotovih i pripremljenih kupljenih (Bauhaus) platana do DIY podloga, može se lako zaključiti da je tehnički, ali i svojom slikarskom poetikom Gorana posve iscrpila dostupan materijal i energiju koje je dugo godina koristila. Radikalna promjena je bio posve nužan i logičan izbor jedne mlade slikarice i intelektualke. Jedini.



Nova faza u Goraninom likovnom stvaralaštvu povratak je njenim počecima, u vrijeme prvih godina na akademiji – crtanje akta, figura, kompozicija i mrtvih priroda. Gorana se vraća temelju svega u likovnosti. Vraća se crtežu, ali ne više apstraktnom i aleatoričnom, kakvoga poznajemo s njenih nebrojenih skica za veće slikarske radove, već mimetičkom, sa svim svojim pravilima i zakonitostima, od perspektivnih skraćenja do anatomskih detalja. Figuracija postaje preokupacija cijele nove slikarske faze te temeljni čimbenik u projiciranju jednostavnih i jasnih poruka široj populaciji, nastalih u rezignaciji prema tekućim društvenim zbivanjima koji sve više obilježavaju život velikog broja ljudi, a samim tim i pripadajućeg mu dijela onih, kojemu možemo pridodati i „likovnjake“, znači i Goranu samu. Svaka slika je poruka, glasan krik društva društvu i onima koji tim društvom upravljaju i utječu na sve društvene, političke i sociološke promjene, na bolje ili na gore, a mnogo je češće na ono potonje. Poruka nije jedina svrha goranina slikarstva ove faze, već samo jedan od jednako važnih elemenata, ali ipak zasigurno nakon onog jednog, ali najvažnijeg – temeljnog poriva za slikanjem, zbog slikanja i užitka slikanja samog.



Jedna od prvih slika („365“) nastalih u novom dijelu slikaričina opusa na prvi pogled nema ništa zajedničko s apstraktnim slikama prethodnih faza, ni tehnički, ali ni po svojoj poetici. Nebrojeni slojevi boje, gusti impasto, prodor u materijal i u prostor (Concetti spaziali), fovistički kolorit, strast i snaga, sada ustupaju mjesto apsolutnoj tehničkoj plošnosti, bez razgradnje medija (isključivo samo platno) i lazurnijem namazu. Poseže za tonovima i atmosferom, a ne za zasićenim primarnim bojama i efektom. Vidljiv je pokušaj stvaranja nečega novog, nekoga novog ja – eksperiment, ali koji je uspio. Nekoliko mjeseci kasnije Gorana slika i sliku pod nazivom „366“, vjerojatno kao osjećaj nužnosti povratka svome izvornom slikarskom jastvu. Slika „366“, koja s „365“ čini svojevrstan diptih, u svojoj tehničkoj izvedbi sadrži i strukturu, i slojevitost, sličniju goraninoj apstraktnoj fazi, nego li figurativnom opusu. Slika je razvedenija, slikarski složenija, slojevitija, iako su primarna tema i poruka gotovo jednake. Svaki kvadrat predstavlja jednog nezaposlenog građanina ove zemlje, koji nema nade, ali ni šanse da mu se u sljedećih nekoliko ili nekoliko desetaka godina beznađa i mizerije promijeni iznimno nepovoljan i nezavidan status. Je li riječ o beskućniku koji gura kolica natovarena praznim plastičnim bocama ili o bakici koja na zalasku svoga života gubi samopoštovanje pa sjedi na ulici i prosi, sasvim je svejedno. Poruka je uvijek ista. Figurativni prikazi na ovim slikama donose osnovne poruke mlade slikarice, ali što je nama bitno, na tehnički izvrstan način. Slika „365“ je nešto manje, a slika „366“ nešto više, u goraninu stilu donijela ugođaj beznađa jedne mlade intelektualke. Potrebno je naglasiti da se polaganim koracima slikom „366“ Gorana vraća svome prepoznatljivom duktusu.



Na drugome diptihu s ove izložbe (slike „DobXar, loš, zao“ i „DobXar, loXš, zao“) slikaričin povratak svojoj prvotnoj slikarskoj poetici još je i vidljiviji. Da nema figurativnih motiva prikazanih korumpiranih političara slike bi na prvi pogled jako podsjećale na slike iz faze njenog kolorističkog ekspresionizma. Spontanost u izrazu je u odnosu na te slike znatno reducirana, a mlada slikarica sve više koristi, do tada njome nepoznate, geometrijske oblike („DobXar, loš, zao“), što je iznimno velik odmak od njene potpuno negeometrijski orijentirane kolorističke apstrakcije. Osim toga, boje su prigušenije nego prije, idu ka monokromiji, dok ulje i vosak na platnu i dalje ostaju dobitni spoj tehnike kojom se služi.



Da je riječ o eksperimentu dokazuju nam i ostale slike s izložbe, posebice slika „Demonstracije“, koja promatraču nameće košmar figurativnih elemenata isprepletenih s iznimno kolorističnom paletom geometrijskih i negeometrijskih višedimenzionalnih apstraktnih elemenata. Od prepoznatljivih likova iz javnog života Hrvatske do Anonymousa i maski Jamesa Ensora, Gorana nas navodi na reakciju. Ne može se ostati ravnodušnim. Žive boje i isprepletenost nas tjeraju na bunt – na „Demonstracije“. Vapaj je to mlade slikarice za nužnim promjenama.



Izvrstan spoj starog i novog u umjetnosti mlade slikarice su i dva iznimno uspjela djela: „Popišana umjetnost“ te slika „No past“. Na ovim slikama vidljiva je slikaričina golema satisfakcija društvenom porukom, ali i likovnim izrazom. Gorana uživa te s veseljem i lakoćom slika, znajući da je spoj onoga što je radila prije i onoga što radi danas iznimno uspješan. Potvrda je došla od njenih kolega, publike, ali i kritike. Lakoća slikanja na spomenutim slikama izrazito je razvidna. Ponešto grča u prikazivanju figurativnih motiva, koji se ponešto osjeti na slikama „365“ i „366“, na ovim slikama više uopće nema, niti u tragovima. Figurativni elementi na ovim slikama iznimno su jasni i stabilni, potpuno integrirani s ostalim, apstraktnim elementima na slici. Vidljivo je da niti nakon iznimno dugog razdoblja apstrahiranja motiva, bez imalo natruha figuracije, Gorana nije „izgubila ruku“ pa su njene figure iznimno dobro naslikane i s izuzetnom lakoćom.



Vrhunac cijelog opusa predstavlja slika pod nazivom „Gospodar lutaka“. To je goranino apsolutno remek-djelo te ponajbolja njena slika, uključujući i sve prethodne faze njenog likovnog stvaralaštva. Izborom modela, motiva, temom i porukom koju ne treba previše objašnjavati, kompozicijom figuralnih i apstraktnih elemenata, odabirom boja, kadriranjem, svojom crtačkom i slikarskom vještinom, tehničkom izvedbom te spojem svoja dva slikarska svijeta, Gorana je dokazala da je velika umjetnica i da je, kako je to već jednom rečeno, eksperiment u potpunosti uspio.



Robert Kavazović, mag. hist. art