Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Petar Popijač: Stremljenje

U četvrtak, 13. septembra u 19. sati u u Salonu "Laval Nugent", Vodnikova 4, u Zagrebu, otvara se izožba akademskog vajara Petra Popijača, pod nazivom, "Stremljenje". Izložba traje do 26. septembra, 20120. godine.

 


Petar Popijač -”Stremljenje”




U posljednje se vrijeme na likovnoj sceni Hrvatske, a možda je uputnije reći na likovnoj sceni Zagreba, budući da ostatak zemlje, nažalost, gotovo da i ne participira u kreiranju nešto organiziranije scene, a samim time i njenog najvažnijeg pokretača za duge staze – tržišta umjetnina, događa značajna promjena. Pušu neki novi vjetrovi. Dominacija prilično neinventivne i isključivo apstrakciji orijentirane likovne scene nakon gotovo dva desetljeća (ponajviše zbog velikog broja radova stvorenih samo zbog trgovačkih razloga) približava se svome kraju. Figuracija, ili realizam, a možda je bolje ovdje spomenuti oboje, opet su po tko zna koji put in, a okreće im se sve više mladih umjetnika, razumljivo, prvenstveno slikara i kipara. Nakon već afirmiranih mladih umjetnika, Stjepana Šandrka i Zlatana Vehabovića, pojavila se i kritična masa novih ljudi, aktivno sudjelujući u kreiranju „pokreta“ i često izlažući, umjetnika poput Stipana Tadića, Ivane Vulić, Martine Grlić, Fedora Fischera, Ivone Jurić ili Luke Dundura, da ih sada sve ne nabrajamo. Sve se češće spominju termini poput „Novog realizma“ ili „Nove figuracije“. Rodili su se iz svega toga i vanredno talentirani likovni kritičari, a ponajbolji od njih, poput iznimno likovno senzibiliziranog Feđe Gavrilovića, koji netom uskrslom likovnom scenom žari i pali, neumorno i nadasve kvalitetno i zdravorazumski, pošteno i bez dlake na jeziku prati cijeli taj „pokret“ i preokret, novoj likovnosti daju posljednju, ključnu notu alikvotnog niza, popunjavajući nedostajuću šupljinu savršenog akorda, kojega ćemo slušati još dugo vremena.


Teletabičnoj umjetničkoj neinventivnosti i nesposobnosti, koja rađa nebrojena velika i jeftina platna za dekoraciju hotelskih soba (3*), poželimo dalek put, a sa sobom u nepovrat neka vodi i sve svoje frustrirane, iznimno neinteligentne i netalentirane „veličine“, koje cijeli život pokušavaju biti likovni kritičari i povjesničari umjetnosti, a dušom i srcem ne osjećaju i ne vide umjetnost, iz gradskih i inih vijećničkih klupa politizirajući i petljajući se u sve i sva, zagorčavajući život svima oko sebe, ne prepoznavši svoj istinski poziv, u čemu bi bili svjetski prvaci i proslavili se – u čuvanju ovaca, negdje daleko, njima doma, u provinciji (pritom ovdje ne želim uvrijediti častan čobanski posao, ovce, nečiji dom ili provinciju). IL MANIFESTO È MORTO! VIVA IL MANIFESTO!!!


 


U srcu Novog realizma i Nove figuracije jest i velika kiparska nada, netom diplomirani mladi umjetnik, kipar i slikar Petar Popijač. Uz Igora Rufa, genija suprotnog pola kiparske poetike, ime je to koje bi moglo obilježiti hrvatsko kiparstvo, ali i likovnu umjetnost uopće, naše zemlje, a možda i šire. Za Petra svakako možemo reći da je realist i da stvara u duhu figuracije, budući da ne poznam niti jedan njegov rad koji je u sferi apstrakcije ili koji s njom korespondira i koketira. Radovi izloženi na ovoj izložbi nam to i potvrđuju. Sve su to mahom, barem na prvu loptu, životinje (riba, ovce, bikovi) ili dijelovi ljudskog tijela (srce, ruke, usta, pupak, oko, uho, mozak). Petar Popijač je kipar prirode. Petar Popijač je kipar života.


Mladi umjetnik je osim likovnog u ovim radovima ponudio i filozofski aspekt, dajući svojim djelima dublje značenje, a ne samo ono primarno i površinsko. Kipar čita i razmišlja. Dolazi do pitanja, ali i do zaključaka. Odjednom nas i poučava. Otvara vrata. Zadire ispod naizgled površne površine. Figuraciji i realizmu dodaje četvrtu dimenziju, bez koje bi nam kod nekih radova svakako ostao gorak okus déjà vu-a (Popijačeva skulptura „Bik“, izvedena u tri različita materijala, silno reminiscira svima poznate bikove Vojina Bakića). Svaka skulptura, svaka instalacija, svako njegovo umjetničko htijenje usmjereno je propitivanju svega što se oko njega samog i u njemu samome događa.


Skulpturom „Stremljenje“ Popijač propituje svoju umjetnost, svoju želju za kreacijom, želju za stvaranjem, težnju k novim idejama, ali i nepoznatom. „Stremljenje“ je fizički presjek dvaju volumena (triju volumena!), volumena mjeseca – slikarevog simbola nečega novog, neotkrivenog i neistraženog te volumena očne jabučice, koja predstavlja njegovo umjetničko ja (jastvo), budući da je izabrao likovnost za sredstvo svog umjetničkog očitovanja. Presjek dvaju volumena tvori i spomenuti treći (sva tri volumena su u biti jedan te isti), volumen rekvizita koji se koristi u jednoj atletskoj disciplini – diska, kakvoga su poznavali još stari Grci u vrijeme prvih Olimpijskih igara. Mladi će ga kipar poput Sandre Perković baciti jako daleko. U nepoznato.


Petar Popijač bavi se i pitanjem religije, konkretnije pitanjem jedne vjerske institucije – Katoličke crkve, dajući joj pritom konotaciju negativnog atavizma kojega bi trebalo iz temelja preispitati i reformirati. Njegova kritika crkve proizašla je prvenstveno iz poznavanja odnosa crkve i novca te materijalnih vrijednosti, koji je neodvojiv, budući da crkva postoji isključivo zbog novca i bogatstva, a ne zbog čega je izvorno nastala. U radu pod nazivom „Ranjeno srce“ umjetnik prikazuje Katoličku crkvu u formi Srca Isusova koje krvari. Likovno izgleda gotovo jednako kao i na neukusnim „propagandnim“ ilustracijama kojima se koristi Katolička crkva, pritom ne uviđajući da stvara nešto veliko i na polju „antiumjetnosti“ – kič, vrhunski i do danas nenadmašen. Friedensreich Hundertwasser crkvi nije ni do koljena. Srce na sebi ima pravokutan izrez kroz koji se ubacuju novčići, kao kod štedne kasice, a za svaki ubačeni novčić srce ispusti po jednu kap Krvi Isusove. Citiram Petra Popijača: „…Muke Srca Isusova neće prestati dokle god ga se ne prestane iznova ranjavati, a ranjava ga se zamjenom duhovnih vrijednosti za financijske….“.


Uz kritiku Katoličke crkve radom „Ranjeno srce“ Petar Popijač je u još jednom svom radu iskoristio motiv ekstrahiran iz crkvene tematike. Riječ je o radu „Mozak labirint“. Zamisao je da to djelo propituje ljudski identitet – posve razumljivo za tako mladoga čovjeka: tko smo, što smo i zašto smo tu, blablabla, Weltschmerz itd. Linije i praznine između linija mozga labirinta kriju naš put i otkrivaju nam spomenuta pitanja – lako za iščitati, ali kada bolje pogledamo izgled same skulpture, neodoljivo nas podsjeća na dva prekrižena ključa s vatikanskog grba, na koje se umjesto biskupske mitre nastavlja labirint oponašajući strukturu mozga (ili to, ili je motiv preuzeo iz filma Mars attacks! Tima Burtona?). Petar nam motivima ukrštenih ključeva i asocijacijom na grb katoličke države daje do znanja da je religija duboko u našem mozgu i da, htjeli mi to ili ne, ipak podsvjesno određuje naše životne putove i odrednice. Ili nas pak Mars napada?


 


Uz već spomenute radove svakako treba istaći i rad pod nazivom „Riba“, koji nas upozorava na problem ugrožavanja pojedinih životinjskih vrsta. Djelo je to u kojem se Petar Popijač udaljava od autoanalize te počinje biti i ekološki angažiran. Nadalje, tu je i skulptura „Aplauz“, koja na posve nov i specifičan način jednu društvenu pojavu, koja se inače odlikuje samo fizičkom radnjom i zvukom kao posljedicom te radnje, na jako poseban način uspješno materijalizira u likovno djelo (drvo, kamen i bronca). Svakako još tu treba izdvojiti i izuzetno likovno uspjelo djelo pod nazivom „Unutarnje uho“ koje preispituje čovjekovo unutarnje ja, koje se kod različitih ljudi jako razlikuje. Naćulite svoje unutarnje uho, kakvo god da bilo i osjetite umjetnost koja se razlikuje od drugih.




Robert Kavazović, mag. hist. art.


 

Datum objavljivanja: 09.09.2012.