Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Monografija: Emerik Feješ

Promocija monografije "Emerik Feješ", autorke dr Ivane Bašičević Antić. Učesnici promocije: dr Ivana Bašičević Antić, dr Nikola Šuica i Vladimir Mitrović, v.d. direktora MSUV, četvrtak, 18.04.2013. u 18h., Kino sala MSUV.


 


Monografija "Emerik Feješ" autorke dr Ivane Bašičević Antić je objavljena u okviru programa izdavačke delatnosti Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u decembru 2012. Na ovaj način pružila se mogućnost novog i drugačijeg iščitavanja rada Emerika Feješa u kontekstu vojvođanske umetnosti dvadesetog veka. U nizu umetničkih pojava koje se mogu definisati kao važne za formiranje umetničke scene u Vojvodini posle Drugog svetskog rata, najčešće se pominju sledeće: umetnost akcionista i dadaista iz perioda dvadesetih godina dvadesetog veka, marginalna ili autsajder (outsider) umetnost, visoki modernizam u periodu između pedesetih i sedamsedetih godina kao i eksperimentalna neoavangarda šezdesetih. U jednom dinamičnom periodu kakav je period ranih pedesetih godina u multikulturalnoj sredini kakva je vojvođanska, kao jedna izolovana pojava nastaje i razvija se slikarski opus Emerika Feješa.





Emerik Feješ rođen je 1904. u Osijeku kao deveto od četrnaestoro dece u porodici Stefanović. Godine 1918. porodica menja prezime u Fejes. Otac mu je bio zanatlija i od njega je Emerik naučio da pravi dugmad i češljeve, te je veoma rano počeo da radi da bi doprineo izdržavanju porodice. Kasnije je menjao zanate kojima se bavio i od kojih se izdržavao, kao i gradove u kojima je živeo, radeći u fabrikama u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Osijeku, Celju, Puli, Pesti i Nađvaradu. Usled bolesti, astme i išijasa, koji su ga često "vezivali" za krevet, Feješ rano odlazi u invalidsku penziju. Ono što je predano mogao da radi, i u takvim uslovima, bilo je slikanje. Strast kojoj se posvetio od 1949. pa do smrti 1969. Kritičar Dimitrije Mića Bašičević je video radove Emerika Feješa na izložbi amaterskih umetnika Vojvodine u Subotici 1955. i nakon toga, 1956. organizovao ovom slikaru prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. O ovom slikaru piše i Oto Bihalji Merin svrstavajući ga u vrhunske umetnike naivne umetnosti. Nakon samostalne izložbe u Zagrebu 1956, usledile su izložbe u Novom Sadu, Beogradu, Rimu, Palermu, Osijeku, Dizeldorfu i Minhenu, a takođe je izlagan u okviru grupnih smotri poput onih u Varšavi, Sao Paolu, Bazelu, Londonu, Frankfurtu, Beču, Njujorku, Parizu, Meksiko Sitiju, Nici, Pekingu, Šangaju i Osaki.


 



Datum objavljivanja: 16.04.2013.