Pretraga

Ako mislite da ste prestari za SF Lauba vas poziva, izaziva da razgledate izlozbu "We used to call it: Moon". U paralelni svijet vode vas kustosice Ana Dević (kustoski kolektiv WHW), Marija Borovičkić i Vanja Žanko (Lauba)  29. marta, 2012. godine  u 20 časova..

Rad Marka Tadića We used to call it: Moon (2011/2012.) odražava autorovo zanimanje za produkciju imaginarnih, fiktivnih narativnih svjetova koji istražuju modalitete alteracije prošlosti i budućnosti. Serija uključuje video animaciju te niz kolaža i objekata, a nosi reference  na nekoliko književnih klasika SF-A: Morelov izum Adolfa Bioy Casaresa i Od Zemlje do Mjeseca Julesa Vernea u kojima se spominje otkriće i pojava, do tad nepoznatnog planeta - drugog mjeseca. Intervenirajući na starim i već korištenim svakodnevnim materijalima, poput privatnih notesa razglednica autor istražuje mogućnosti zabilježavanja ili pak prešućivanja tog otkrića u kolektivnom imaginariju. Temeljen na kumulaciji artefakata jednog istodobno nepostojećeg i mogućeg vremena umjetnikov vizualni arhiv donosi fragmentirane odjeke moguće prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Arhiv varira disparatne prizore poznatih turističkih odredišta, prigodnih razglednica s motivima kičastih i sentimentalnih ilustracija u koje je motiv drugog mjeseca umetnut diskretno, ali opsesivno, brišući granicu između fikcije i dokumentarnosti, memorije i imaginacije. Poigravajući se Wunderkammer žanrom Markov kabinet čudesa otvara vrata paralelnoj realnosti u kojoj drugi mjesec služi kao nevidljivi katalizator koji poznato okružje i povijest preobražava u neki drugi locus, s reminiscencijom na fragmete tog mogućeg svijeta.

Iako se Tadić na recentne primjere ne referira izravno, motiv pojave tajnovitog drugog mjeseca u suvremenoj kulturi nije rijedak, prisjetimo se, primjerice epizode Tango iz stripa Corto Maltese Huga Pratta, romana 1Q84 Harukija Murakamija u kojem se pojavljuje paraleni svijet s dva mjeseca ili pak Melankolije Larsa Von Triera, u kojoj pojava novog planeta na Mlječnoj stazi izaziva smak svijeta. S takvim referncama na umu, možemo se zapitati kakav je zapravo svijet rekreiran u Markovu radu, u kojemu umjesto jednog postoje dva mjeseca? Kao i u spomenutim primjerima, svijet koji umjetnik rekreira zastrašujuće nalikuje ovom našem, poznatom svijetu. No, umjesto objašnjenja i narativa tog mogućeg svijeta, umjetnik nas poziva da sami pokušamo dešifrirati moguće narative koji iz njega proizlaze. Kakav je svijet s dva mjeseca? Što nam drugi mjesec govori? Koliko smo mi odgovorni za njegovu pojavu? Je li taj drugi mjesec agens promjene? Ovaj rad evocira mnogo takvih pitanja.

Ana Dević