Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Marko Lulić: Reinscenacije

U petak, 5. jula u 20 sati u prostoru Kulturnog centra Beograda - galeriji Podroom, otvara se samostalna izložba radova autora Marka Lulića, "Reinscenacije / Restasings". Izložba traje do 21. jula, 2013. godine.
Inscenirati – 2. fig. licemerno udesiti što sa svrhom da se neko zavede u zabludu: npr. inscenirati svađu, inscenirati napad, inscenirati proces.
Iz Rečnika srpskohrvatskog književnog jezika, Matica srpska, 1990.

Ukoliko smo spremni da sopstvenu istoriju ne shvatimo kao isključiv i zatvoren sistem u vremenu u kojem se ona desila, već kao mogućnost da saznamo nešto više o nama samima, razumećemo i naizgled ironičnu upotrebu simbola modernizma i političkih ideologija kojima se Marko Lulić bavi u svojim radovima, preispitujući odnose između politike i estetike, kao i uticaja političkih ideologija na umetnost i kulturu.
Živeći u okruženju do te mere lišenog vrednosti i smisla često se umesto stvarnog učestvovanja u sopstvenom životu i istoriji prepuštamo uživanju u inscenaciji tuđih, nametnutih vrednosti popunjavajući sopstvenu prazninu. Marko Lulić skoro u svim svojim radovima govori o tome da tradicija nije zacementirana i nepromenljiva struktura i da (re)inscenacija dolazi pre interpretacije.

Tokom 2013. i 2014. godine planirano je da se realizuje niz solo izložbi Marka Lulića, koje će se baviti njegovim video opusom. Sve izložbe će biti objedinjene u zajedničkom katalogu, koji će po prvi put biti fokusiran isključivo na video radove. Prva u nizu izložbi je organizovana u Kulturnom centru Beograda, galeriji Podroom, nakon čega slede prezentacija u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kao i izložbe u Beču, Istanbulu i Sofiji.

Marko Lulić je rođen 1972. u Beču gde živi i radi.
U poslednjih nekoliko godina izlaže intenzivno, kako u zemlji u kojoj živi i radi, tako i širom sveta. U svom radu on se već dugi niz godina bavi temama kao što su arhitektura, modernizam, odnosom različitih ideologija i estetika kao i kontrastom između tela, koje je u pokretu i monumentalnih objekata, koji su u stanju mirovanja. Koristi različite medije, najčešće video, performans, fotografiju i instalacije. Bio je kustos mnogih izložbi, a trenutno predaje na Akademiji likovnih umetnosti u Beču.
Marko Lulić je 2009. godine učestvovao na 50. Oktobarskom salonu pod nazivom Okolnost. http://www.oktobarskisalon.org/50/index.php?option=com_content&task=view&id=312&Itemid=73



Izvod iz intervjua Marka Lulića sa Branislavom Dimitrijevićem:

Branislav Dimitrijević: Tvoji projekti imaju i istraživačku dimenziju, i ti uključuješ i pisce i istraživače o pojedinim oblastima u svoje projekte. Takođe, tvoji video radovi su s jedne strane nekakve antropološko-arhitektonske istraživačke opservacije, a s druge, ili aproprijacije nekih postojećih ali nepoznatih filmova (kao onaj Karaklajićev i Aćinov o Haludovu – reci nam nešto više o ovome) ili neka vrsta snimljenog performansa,  re-inscenacije kao omaža nekim ključnim autorima jugoslovenskog filma, kao na primer, Žilniku ili Makavejevu....
Marko Lulić: Video radovi su jednako važan deo mog rada kao i objekti i instalacije, a metoda rada je kod njih ista kao i kod objekata, samo adaptirana specifičnostima tog medija. Termin performans-reinscenacija mi se dopada kao opis tih radova. Moglo bi se reći da su video radovi, ali i objekti, ne samo remake nego i reinscenacije, i to reinscenacije, sjećanja na specifične situacije, ideologije, rituale, koji su povezani sa tim spomenicima. Ne zanima me kod objekata neka klasična skulpturalna ili tehnička kvaliteta, nego ponavljanje jedne geste pod potpuno drugim uvjetima. Kao umjetnik pokušavam da oblikujući ponavljam jednu »prošlu« formu u »pogrešnom« vremenu, i sa »pogrešnim« i jeftinijim, nemonumentalnim materijalom želim iskušati tu malu, ali za mene interesantnu kvalitetu diferencije između »originala« i moje »kopije«, koja je sama po sebi opet original, cover version. Video radovi kod mene funkcioniraju slično. Većina tih radova su remake, reinscenacije: u Mysteries of Disco jedne scene iz W.R. – Misterije organizma Dušana Makavejeva, u Sunset und Umgebung reinsceniram artist’s book Eda Raše Every Building on Sunset Strip, u The Pyramid (after R. S.) slide-show i predavanje Hotel Palenque Roberta Smitsona.
U slučaju Mi ne prodajemo Holivud Karaklajića i Aćina je bilo drugačije, taj film nisam aproprirao, niti adaptirao neku scenu, kao kod Mysteries of Disco, nego sam ga, sa dozvolom Jugoslavenske kinoteke i Centar filma, prikazivao kao neku vrstu informativnog filma, uz moju instalaciju koja je opet bila remake fragmenata arhitekture hotela Haludovo, koji je građen na Krku početkom sedamdesetih i sufinanciran od Boba Gučonea, izdavača magazina Penthaus. Dokumentarni, ali i veoma zabavni film Aćina i Karaklajića prikazuje otvaranje baš tog hotela. Znači, luda kombinacija divne arhitekture hotela, koji je dizajnirao Boris Magaš, lokalne publike na ulicama Malinske i Krka, bakice koje se čude tim dešavanjima ....zatim, Penthaus modeli koji su došli sa Bobom Gučonijem i međunarodnom, pogotovo američkom VIP ekipom, delegacija tadašnje jugoslavenske vlade kao i naravno lokalni političari i direktori državne građevinske firme koja je surađivala na tom projektu sa američkim soft-porno milijarderom. Šta je to bilo ako ne međunarodno orijentisani modernizam? Gdje god bio prikazan taj film, publika je teško mogla da povjeruje šta gleda. Znači taj film naravno jeste prikazan u sklopu mojih izložbi, ali kao to što jeste: film Jovana Aćina i Dejana Karaklajića. Ta metoda je možda dosta slična onoj koju upotrebljavam kod mojih »čitanki« i artist-books.

B.D. : Otkuda ta potreba za re-inscenacijama i ri-mejkovima? Ovde se ne radi o nekakvom »citiranju« već o drugačijoj vrsti intervencije u polju savremenih interesovanja za neke neposredne istorijske modele. Da li se ovde radi ipak i o nekakvoj vrsti nostalgije?
M.L.: Možda je neka nostalgija u priči, ali vjerovatno ne ona koja je se tiče neke specifične geografske regije, nego vjerovatno nešto mnogo generalnije što se ne tiče samo mene nego, kao što sam već opisao, jednog većeg broja međunarodnih umjetnika moje generacije. Ako je tu neka nostalgija, onda to ima veze sa današnjim nedostatkom utopija, i onih ideja koje barem malo idu u tom pravcu. S druge strane, rekao bih da je remake uvijek bila ključna metoda umjetničke produkcije, u srednjem vijeku možda i više nego danas. Umjetnost je uvijek ispitivala prošlost i produkciju prethodnih generacija.

Izvod iz kataloga 50. Oktobarskog salona, Marko Lulić u razgovoru sa Branislavom Dimitrijevićem o reinscenacijama modernističkih utopija, upotrebi prefabrikata i jeftinih materijala u savremenoj umetnosti, kao i o slobodnim energijama u atmosferi, Utopije od iverice, 50. Oktobarski salon, urednik Centar za vizuelnu kulturu MSUB, izdavač Kulturni centar Beograda, 2009.


 


Inscenirati – 2. fig. licemerno udesiti što sa svrhom da se neko zavede u zabludu: npr. inscenirati svađu, inscenirati napad, inscenirati proces.

Iz Rečnika srpskohrvatskog književnog jezika, Matica srpska, 1990.



Ukoliko smo spremni da sopstvenu istoriju ne shvatimo kao isključiv i zatvoren sistem u vremenu u kojem se ona desila, već kao mogućnost da saznamo nešto više o nama samima, razumećemo i naizgled ironičnu upotrebu simbola modernizma i političkih ideologija kojima se Marko Lulić bavi u svojim radovima, preispitujući odnose između politike i estetike, kao i uticaja političkih ideologija na umetnost i kulturu.

Živeći u okruženju do te mere lišenog vrednosti i smisla često se umesto stvarnog učestvovanja u sopstvenom životu i istoriji prepuštamo uživanju u inscenaciji tuđih, nametnutih vrednosti popunjavajući sopstvenu prazninu. Marko Lulić skoro u svim svojim radovima govori o tome da tradicija nije zacementirana i nepromenljiva struktura i da (re)inscenacija dolazi pre interpretacije.



Tokom 2013. i 2014. godine planirano je da se realizuje niz solo izložbi Marka Lulića, koje će se baviti njegovim video opusom. Sve izložbe će biti objedinjene u zajedničkom katalogu, koji će po prvi put biti fokusiran isključivo na video radove. Prva u nizu izložbi je organizovana u Kulturnom centru Beograda, galeriji Podroom, nakon čega slede prezentacija u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kao i izložbe u Beču, Istanbulu i Sofiji.



Marko Lulić je rođen 1972. u Beču gde živi i radi. U poslednjih nekoliko godina izlaže intenzivno, kako u zemlji u kojoj živi i radi, tako i širom sveta. U svom radu on se već dugi niz godina bavi temama kao što su arhitektura, modernizam, odnosom različitih ideologija i estetika kao i kontrastom između tela, koje je u pokretu i monumentalnih objekata, koji su u stanju mirovanja. Koristi različite medije, najčešće video, performans, fotografiju i instalacije. Bio je kustos mnogih izložbi, a trenutno predaje na Akademiji likovnih umetnosti u Beču. Marko Lulić je 2009. godine učestvovao na 50. Oktobarskom salonu pod nazivom Okolnost.



Izvod iz intervjua Marka Lulića sa Branislavom Dimitrijevićem:



Branislav Dimitrijević:  Tvoji projekti imaju i istraživačku dimenziju, i ti uključuješ i pisce i istraživače o pojedinim oblastima u svoje projekte. Takođe, tvoji video radovi su s jedne strane nekakve antropološko-arhitektonske istraživačke opservacije, a s druge, ili aproprijacije nekih postojećih ali nepoznatih filmova (kao onaj Karaklajićev i Aćinov o Haludovu – reci nam nešto više o ovome) ili neka vrsta snimljenog performansa,  re-inscenacije kao omaža nekim ključnim autorima jugoslovenskog filma, kao na primer, Žilniku ili Makavejevu....

Marko Lulić: Video radovi su jednako važan deo mog rada kao i objekti i instalacije, a metoda rada je kod njih ista kao i kod objekata, samo adaptirana specifičnostima tog medija. Termin performans-reinscenacija mi se dopada kao opis tih radova. Moglo bi se reći da su video radovi, ali i objekti, ne samo remake nego i reinscenacije, i to reinscenacije, sjećanja na specifične situacije, ideologije, rituale, koji su povezani sa tim spomenicima. Ne zanima me kod objekata neka klasična skulpturalna ili tehnička kvaliteta, nego ponavljanje jedne geste pod potpuno drugim uvjetima. Kao umjetnik pokušavam da oblikujući ponavljam jednu »prošlu« formu u »pogrešnom« vremenu, i sa »pogrešnim« i jeftinijim, nemonumentalnim materijalom želim iskušati tu malu, ali za mene interesantnu kvalitetu diferencije između »originala« i moje »kopije«, koja je sama po sebi opet original, cover version. Video radovi kod mene funkcioniraju slično. Većina tih radova su remake, reinscenacije: u Mysteries of Disco jedne scene iz W.R. – Misterije organizma Dušana Makavejeva, u Sunset und Umgebung reinsceniram artist’s book Eda Raše Every Building on Sunset Strip, u The Pyramid (after R. S.) slide-show i predavanje Hotel Palenque Roberta Smitsona.

U slučaju Mi ne prodajemo Holivud Karaklajića i Aćina je bilo drugačije, taj film nisam aproprirao, niti adaptirao neku scenu, kao kod Mysteries of Disco, nego sam ga, sa dozvolom Jugoslavenske kinoteke i Centar filma, prikazivao kao neku vrstu informativnog filma, uz moju instalaciju koja je opet bila remake fragmenata arhitekture hotela Haludovo, koji je građen na Krku početkom sedamdesetih i sufinanciran od Boba Gučonea, izdavača magazina Penthaus. Dokumentarni, ali i veoma zabavni film Aćina i Karaklajića prikazuje otvaranje baš tog hotela. Znači, luda kombinacija divne arhitekture hotela, koji je dizajnirao Boris Magaš, lokalne publike na ulicama Malinske i Krka, bakice koje se čude tim dešavanjima ....zatim, Penthaus modeli koji su došli sa Bobom Gučonijem i međunarodnom, pogotovo američkom VIP ekipom, delegacija tadašnje jugoslavenske vlade kao i naravno lokalni političari i direktori državne građevinske firme koja je surađivala na tom projektu sa američkim soft-porno milijarderom. Šta je to bilo ako ne međunarodno orijentisani modernizam? Gdje god bio prikazan taj film, publika je teško mogla da povjeruje šta gleda. Znači taj film naravno jeste prikazan u sklopu mojih izložbi, ali kao to što jeste: film Jovana Aćina i Dejana Karaklajića. Ta metoda je možda dosta slična onoj koju upotrebljavam kod mojih »čitanki« i artist-books.



B.D. : Otkuda ta potreba za re-inscenacijama i ri-mejkovima? Ovde se ne radi o nekakvom »citiranju« već o drugačijoj vrsti intervencije u polju savremenih interesovanja za neke neposredne istorijske modele. Da li se ovde radi ipak i o nekakvoj vrsti nostalgije?

M.L.: Možda je neka nostalgija u priči, ali vjerovatno ne ona koja je se tiče neke specifične geografske regije, nego vjerovatno nešto mnogo generalnije što se ne tiče samo mene nego, kao što sam već opisao, jednog većeg broja međunarodnih umjetnika moje generacije. Ako je tu neka nostalgija, onda to ima veze sa današnjim nedostatkom utopija, i onih ideja koje barem malo idu u tom pravcu. S druge strane, rekao bih da je remake uvijek bila ključna metoda umjetničke produkcije, u srednjem vijeku možda i više nego danas. Umjetnost je uvijek ispitivala prošlost i produkciju prethodnih generacija.



Izvod iz kataloga 50. Oktobarskog salona, Marko Lulić u razgovoru sa Branislavom Dimitrijevićem o reinscenacijama modernističkih utopija, upotrebi prefabrikata i jeftinih materijala u savremenoj umetnosti, kao i o slobodnim energijama u atmosferi, Utopije od iverice, 50. Oktobarski salon, urednik Centar za vizuelnu kulturu MSUB, izdavač Kulturni centar Beograda, 2009.


 



Datum objavljivanja: 03.07.2013.