Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Magijski preobražaj fotografskih prizora

Do 16. februara u Galeriji O3one, Andrićev venac, održava se izložba fotografija autora Nenada Marjanovića pod nazivom, "Magijski preobražaj fotografskih prizora".


 


I / CRNO-BELI SVET OKO NAS



01. Svi znamo da su snovi crno-beli. I da su najlepši filmovi isto takvi. Baš kao i najelegantniji ženski kostimi, rendgenski snimci, portreti na dokumentima, najlepše renesansne grafike i drvorezi, arlekinsko odelo, originalna templarska zastava i boja Malteških vitezova, figure na kariranom ratnom polju šahovske table, astrološki i metereološki simboli, Escherovi trodimenzionalni antigravitacijski lavirinti, jedna od dve ratne ruže u britanskom stogodišnjem ratu (ona dinastije York), Yin i Yang, piratska zastava sa lobanjom i ukrštenim kostima, barjak i omiljena kombinacija boja svih anarhista i zaverenika, monaške odežde, ulične grafitne oznake za „pobunu“ i „mir među ljudima“, svi dokumentarni snimci istorijskih događaja, dresovi nekoliko najvećih svetskih fudbalskih klubova, dve od četiri „sakralne boje“ Navaho indijanaca i plemena Apača, sva film-noir remek dela, raskošno noćno nebo, svetlo na kraju tunela, svaka knjiga na svetu (uvek sa crnim slovima na beloj podlozi)…



02. Crno-belo je magični splet dve najčudnije boje (koje to uopšte i nisu).

Ezoterijski spoj dana i noći, grešne i plemenite strane ljudske prirode.

Luciferijanski kod svake anđeoske pobune.

Simbolični „enohijanski“ jezik, kojim su vekovima međusobno komunicirali posvećeni magovi evropske renesanse (od Johna Deeja pa do Atanasiusa Kirchera).

Crno-bele kocke na podu svih masonskih loža.

Najvažniji ikonografski instrument „sovjetskih konstruktivista“ iz dvadesetih godina. Osnovni sadržaj Maljevičevih gnostičkih „anti-ikona“, tih egzotičnih kvadrata njegove nepresušne imaginacije.

Neoplatonizam je crno-beli, baš kao i katerensko manihejstvo, kostimi inkvizitorskog suda (Tribunal del Santo Oficio de la Inquisición), dekartovski ledeni racionalizam, jezuitski preporod, kontra-reformacija i post-modernizam.

Tu su i zloglasne „crne mise“ evropske simbolističke umetnosti, gusto isprepletene beloputim telima nagih sveštenica tada pomodnih okultnih rutuala (setimo se da je lično Alister Krouli prvi držao – i to pre tačno 100 godina – govor pred tek otkrivenim Oskar Vajldovim nagrobnim spomenikom: onom čudnovatom Epštajnovom „Sfingom“ na pariskom Per Lašezu) .

Dve osnovne boje (crna i bela) kojima se, naizmenično, boji tuga svih najvećih religija poznatog nam sveta.



03. I svi znamo za moć crno-bele kombinacije.

Ali je ne koristimo svi.

A posebno ne na zaista majstorski način i s odgovarajućim umetničkim i (zašto da ne kažemo) „magijskim“ rezultatima i efektima.



04. Jer, recimo, pornografija naprosto ne može da bude crno-bela. Pošto bi za nju nedostajala sočna uverljivost boje tela i sve ono što od ljubavnog „čežnjivo-erotskog“ pravi fiziološko „požudno-pornografsko“. Na neki čudan način, i polni organi, kada se umetnički fotografišu, postaju više nalik nekom cvetnom ornamentu ili kakvoj fosilnoj školjki nego obaveznom delu svih narodnih psovki. Tu zaista nema nikakve nedostojne perverzije, a prostor uzbudljive imaginacije je unapred pripitomljen senkama i svetlom koji sobom savršeno i potpuno pokrivaju izloženu nagost modela.



05. Crno-belo je, oduvek, i boja provokacije, ali i skrivena suština iza šarenog privida „realnosti“, simbolički kostur ljudske figure (svedene na osnovne linije tela), osnovni nacrt svih građevina, osnova svega na svetu.

Na drevnim crno-belim temeljima je izgrađena i moderna Vavilonska kula, pomešanih boja i jezika.

A ne bih se čudio ni da je Bog lično stvorio Edenski vrt samo u jakim kontrastima svetlosti i tame, sve dok jarko-crvena jabuka nije unela haos u srca i spoznaju naših praroditelja.



06. Takođe, crno-belo je i osnov svakog autentičnog portreta, svakog onog koji za cilj nema prostačko slaganje boja u naručenom slikanju nagomilanog klijentovog sala i ekskluzivnih detalja njegovog građanskog kostima.

A iza i ispod boje je uvek crtež, dok su ispod njega – oni prvi povučeni potezi, izuvijani crni trag po potpuno belom slikarskom platnu.

Gde god krenemo doćićemo (od obojenog privida) do nečeg crno-belog.

II / CRNO-BELI SVET U NAMA



07. Mi više nemamo strpljenja za komplikovanu paletu različitih osećanja. Izgubili smo spremnost za psihološko nijansiranje jalovo nagomilanih i večno pretrpanih ljudi i događaja.

Želimo jasno oivičenu razliku između onoga što nas zanima (i čemu se divimo) i onoga što nas ne interesuje (i što želimo da što pre sklonimo od svog već odavno umornog pogleda), jasnu liniju razgraničenja između „da“ i „ne“, svega zanimljivog i onog neinteresantnog.

Želimo jasne mape i vodiče u gigantskom haosu pomešanih oblika i predmeta naše civilizacije.

I tu će nam uvek pomoći naša spremnost za pravljenje čvrstih i trajnih izbora, prihvatanja i izbacivanja onoga što smo izabrali i onoga što nismo hteli ni da uzmemo u obzir.

Naše srećno i efikasno crno-belo opredeljenje u svemu što radimo.

Time uspešno štedimo tako-nam-skupoceno vreme i izbegavamo zamku gubljenja „vrednosnog sistema“.

Pažljivim pojednostavljivanjem nepogrešivo dolazimo do estetskog jezgra svega što dodirujemo svojim umetničkim čulom. I kao stvaraoci i kao uživaoci mi na sebe oblačimo onaj post-moderni crno-beli oklop, koji nas onda štiti od svega suvišnog.



08. Nenad Marjanović je umetnik koji čitavog života vežba ovaj „umetnički zanat“ i ovu „zanatsku umetnost“ svođenja svega isključivo na ono zaista najvažnije. Na ono jedino bitno. Ono jedinstveno, samo tad ulovljeno predatorskim svetlosnim harpunom snajperski precizno ispaljenim iz objektiva Marjanovićeve kamere.

Kod njega nikada nije bilo ničeg suvišnog. Niti će biti.

Nepogrešivost stila i savršen osećaj za meru je i osnovni atribut umetničkog grba ovog autentičnog fotografskog umetnika.

A kod njega je objektiv kamere zaista ono „treće oko“, sa telom potpuno srasli organ kojim spontano i nepogrešivo stvara dnevničke digitalne listove svoje večno nedovršene fotografske hronike.

Zato je kod Nenada završetak prethodne, ujedno, i početak one sledeće njegove izložbe.

On je nemi i neumorni pripovedač najvažnijih mitova našeg doba, opremljen svim za to potrebnim alatima i veštinama.



09. On fotografiše, gotovo isključivo, u eksterijerima. Time se opredeljuje za jedino moguću ovovremensku, onu „uličnu umetnost“.

Danas su i pozorište, i autorski film, i veličanstveni „Cirkus Sunca“, i grafiti, i svaki masovni umetnički performans, i sve ono najvažnije u životu stanovnika velikih megalopolisa – forme i sadržaji kojima su sasvim prirođene urbane kulise ispred kojih se dešava sve zaista važno u savremenoj kulturi.

A Nenad Marjanović to radi na veličanstveno ležeran način.

On bez mnogo reči uvede svoje modele da stanu tačno tamo gde treba i onda ih objektivom ukomponuje u umetničke isečke iz života koje se tako preobražavaju u njegove foto-portrete.

I za njega je prizor sve.

Lica, tela i pokreti njegovih modela su savršeno skladno saobraženi ambijentu u koji ih je doveo i pred kameru postavio Nenad Marjanović.

I kad su poznati i kad su potpuno anonimni, njegovi modeli su uvek ORGANSKI DEO PRIZORA, koji tako postaje najobičniji plastelin u vlasti Marjanovićevog doživljaja sveta. Naizgled prilagođavajući svoje modele ambijentu u kojima ih portretiše, on u stvari na kraju uspeva da sasvim prilagodi taj kruti i naizgled neizmenljivi ambijent – svom psihološkomk raspoloženju, kao i zahtevima i potrebama pažljivo izabrnih modela.



10. Marjanovićevi modeli nikada nemaju u sebi ničeg „suviše ljudskog“. Oni su uvek „s one strane dobra i zla“, iza svih ogledala i prihvaćenih društvenih normi, živeći tako jedino u umetnikovoj Zemlji Čuda.

Poput Bresonovih filmskih „manekena“, i Marjanovićevi „modeli“ su oživljene marionete preko kojih on traga za pravim prizorima. Onima koji šokirati, isprovocirati i zaintrigirati, da bi se sami od sebe (i u sebi) smirili i tako pronašli potpuno novi sopstveni smisao.

A posebno je zanimljivo kako i najinteresantnije ličnosti s lakoćom postaju deo Marjanovićevog Pozorišta Senki, oživljeni ugaoni kamen neke njegove fotografije.

Ali će uvek više pažnje izazvati ono što je fotograf tu uradio sa svojim klijentima, nego ono što su oni „mislili da žele“.



11. Mada Marjanović ne radi naoko ništa posebno spektakularno, on uvek dobija upravo spektakularan rezultat.

Njegovi modeli stoje po sred urbanih uličnih prizora tako čvrsto i nepomerljivo, kao da su oduvek tu i postojali (poput nekih od kostiju i mesa izvajanih skulptura).

I svaki put je ta dominantna pozicija slikanog modela, istovremeno, i minuciozni opis svih grešaka i prednosti ambijenta u kome se „događa fotografija“.

I crni klavir pred porušenim Generalštabom, i televizor (sa sve antenom) u rukama preživelih devojaka nakon Apokalipse, i bager sa ispruženom čeličnom šapom pred nevestom u venčanici, i leteća balerina nad betonskim ambisom, i Marjanovićeve devojke u egzibicionističkoj akciji (na stepeništu, pred reklamnim panoom, u sred saobraćajne gužve, na kolenima pred pečenom svinjom s jabukom u ustima, pred modernim palatama od metala i stakla), sve su to samo vešto razbacani elementi fotografske slagalice, koja sve više liči na život kakav jeste. Onaj koji neumitno i nezaustavljivo promiče kraj nas.



12. Iako na prvi pogled sasvim neobavezan i dendistički ležeran, Nenad Marjanović je i pravi pripadnik (one rokenrol) generacije koja je svoj bunt neukrotivo izražavala kroz kreativno i dosledno nepristajanje na nametnuta pravila.

Harli-Dejvidson jakna i motoristički „on the road“ stajling su ovde uspešno nadograđeni ličnim i umetničkim otporom Nenada Marjanovića svemu onome što je dostojno prezira i skretanja pogleda.

Samo što on nikada ne skreće pogled, niti banalizuje (ili politizuje) svoj refleksni, neposredni duhovni otpor onome što ga nervira i izvodi iz takta.

Tako da, između redova Marjanovićevih elegantnih crno-belih prizora, postoji i jedna uzbudljiva crta njegove namerne „isključivosti“ i kreativne ironije.

On svojom kamerom prosto „viče“ kako je „Car go“ i kako njegovi ponizni podanici sa dvora ni ne vide koliko su tragikomični u toj, čoveka nedostojnoj poziciji najobičnijeg statiste društvenog Pozorišta Bezličnih Marioneta.

To je onaj angažovani, mnogima sasvim nevidljivi sloj Marjanovićeve fotografske avanture.

III / UMESTO ZAKLJUČKA



13. Crno-bela fotografija je i poslednja nada sveta vaspitanog na prejakim, prečesto i olako korištenim bojama.

Nenad Marjanović je, rekao bih, vizionar nove estetike i misionar obnovljenog smisla tamo gde ga, još odavno, više niko i ne vidi.

On je paradoksalni „asketa hedonizma“, „romantični cinik“ i „delotvorni pesimista“ (kome njegovo životno iskustvo nimalo ne smeta da brani i one već odavno izgubljene položaje).

„Crnim“ on opominje i uozbiljuje ono „belo“, a „belim“ oporavlja i oživljava sve ono „crno“ u sebi i oko sebe.

Da, crno je belo, najmanje onoliko koliko je i belo, zapravo, crno.

Tačno po meri neumrle magijske vere u mogućnost alhemijskog preobražavanja „ničeg“ u „nešto“ i „nečeg“ – u Lepotu.

Onu koja spašava svet.


 



Datum objavljivanja: 05.02.2014.