Pretraga

Kolekcija Trajković: Lična svita



Društvo – umetnost – privatne kolekcije

Kako društvu "u permanentnoj krizi" – društvu "u tranziciji" – skrenuti pažnju na umetnost? Kako mu skrenuti pažnju na "korist" koju bi moglo da ima kad bi se pažljivije (p)ogledalo u umetnosti? Kako nekom pokazati da je kritička svest "na duge staze" društveno korisnija od apologetske? Kako "objasniti" – setimo se i Josepha Beuysa – "umetnost mrtvome zecu?"



To jesu pitanja bez odgovora, kao što je bez odgovora i pitanje: "Šta je to umetnost?" Ali sva ta večna pitanja koja postavljamo ili ne, svi mogući jalovi i duhom vremena obojeni odgovori, sve ono što danas smatramo ili ne smatramo umetnošću – sve to ostavljamo budućnosti, da nas ona (pro)ceni i da joj pomognemo da – razumevajući nas (sebe) danas – konstruiše i razume sebe (nas) sutra.



Dakle, ako se slažemo, nas obavezuju – kad govorimo o umetnosti – ne samo sadašnjost i prošlost, nas obavezuje i budućnost: njoj "dugujemo" i našu prošlost i našu sadašnjost. Imamo obavezu da joj prenesemo sve: i ono što danas smatramo i ono što ne smatramo da umetnost jeste. I naše kriterijume i naša vrednovanja...



Ali, mi smo društvo "u permanentnoj krizi" – društvo "u tranziciji" – i nismo kao društvo u stanju da "servisiramo" sve ono što danas smatramo umetnošću; čak ni delić onoga što sobom nosi umetnički potencijal. I mi se, kao društvo, moramo osloniti na pojedince. A onda im moramo pomoći da oni – u naše ime – što je moguće više i što je moguće bolje “servisiraju” ono što mi kao društvo nismo u stanju. Da to čuvaju i sačuvaju i za nas i za budućnost. Pomažući njima, umetničkim kolekcionarima – pomažemo sebi.



Moramo bar nastojati da izgradimo društvene mehanizme u korist umetnosti (običaji, društvene norme, moral, zakoni...), moramo bar nastojati da se poveća društvena svest o važnosti umetnosti, moramo bar nastojati da se umetničko polje osvetli i stavi na uvid javnosti. Jer umetničko delo "žudi" za javnošću: ono ne postoji ako je daleko od pogleda ljudi.



Setimo se Malrauxovog pitanja kad su otkrivene praistorijske slike u Lascauxu: "Da li je to bila umetnost dok je bila skrivena od očiju ljudi?" Odgovor je (bio): "Nije!" Nema umetnosti bez čoveka, ali nema ni čoveka bez umetnosti.



Moramo bar nastojati da nađemo načina da privatne kolekcije budu što više i što češće "javne", moramo se bar potruditi da pronađemo moduse saradnje javnog i privatnog sektora koji bi omogućili privatnim kolekcionarima da se koriste i društvenim potencijalima (pre svega institucionalnim znanjima i sredstvima) i u odabiru umetničkih dela i u njihovoj zaštiti i izlaganju, moramo bar nastojati da ih nekako čak i obavežemo na to, ali se moramo zalagati i za to da ih se poreskom politikom stimuliše i omogući širenje polja njihovog delovanja... Moramo bar pokušati – i zbog sebe i zbog budućnosti!



Umetnost je previše važna da bi se prepustila samo pojedincima! Pa čak i kad su ti pojedinci najbolji umetnici, najobrazovaniji kritičari, teoretičari i istoričari umetnosti, najprefinjeniji i najbogatiji kolekcionari, najsuptilniji trgovci, najsposobniji galeristi, najegzaltiraniji ljubitelji... Budimo društvo!



Neka tribina "Društvo – umetnost – privatne kolekcije" bude (bar) još jedan naš pokušaj da delujemo kao društvo!



 

Referenti (definisanje problema u 5 minuta):

- Branislava Anđelković, direktorka MSU

- Irina Subotić, istoričarka umetnosti sa iskustvom stečenim i u državnim institucijama (MSU, Narodni muzej...) i u privatnim muzejima ("Zepter")...

- Jerko Denegri, istoričar umetnosti sa iskustvom stečenim u državnim institucijama (MSU) i dobar poznavalac mnogih privatnih kolekcija ("Vujičić", "Trajković", "Macura", "Sudac"...)

- Dušan Otašević, akademik, upravnik Galerije SANU, predsednik UO MSU i jedan od krucijalnih umetnika u Kolekciji Trajković i na izložbi u MIJ

- (Slavica i) Daniel Trajković



Učesnici u razgovoru:

Ministarstvo za kulturu u Vladi Republike Srbije (Predrag Marković ili neko drugi iz tog Ministarstva), Gradski sekretarijat za kulturu Beograda (Aleksandar Peković), predstavnici privatnih kolekcija ili muzeja (Zoran Vujičić, Ivana Simeonović-Ćelić, Vladimir Macura...), beogradski galeristi (Borka Božović, Ljiljana Ćinkul, Mihajlo M. Petković, Ivan Mitić...), umetnici (Mileta Prodanović, Uroš Đurić, Mrđan Bajić, Živko Grozdanić, Raša Todosijević, Olga Jevrić, Milica Stevanović, Marija Dragojlović, Kosta Bogdanović, predstavnici ULUS-a i ULUPUDS-a...), umetnički kritičari, teoretičari i aktivisti (Biljana Tomić, Nikola Šuica, Slavko Timotijević, Ana Veljković /"Kuća legata"/, Jasna Jovanov /"Pavle Beljanski"/, Darka Radosavljević /"Remont"/, Selman Trtovac /"Treći Beograd"/, Miško Šuvaković, Branislav Dimitrijević...), novinari i urednici u kulturi (Vasilije B. Sujić, Marija Đorđević, Milena Marjanović, Savo Popović, Snežana Ristić...)