Od 24. avgusta do 3. septembra, 2010. u Galeriji Singidunum, Knez Mihailova 40, postavljena je izložba fotografija Ljubinka Kožula.
Jedan od najsentimentalnijih holivudskih filmova, melodrama o ljubavi, skromnosti i vrlini poručuje da je srce usamljeni lovac. U skladu s tim, fatalne žene na fotografijama Ljubinka Kožula su kraljice srca ili neveste duha. To su žene sive i crvene kože, biblijski odevene u svetlost, a cvetovi pored njih simboliziju duhovno uzrastanje. Svedoci smo da se u umetnosti žena ponovo javlja, i to trenutku kad nas teoretičari, ali i umetnici, upućuju na telesno i seksualno. Kožul fiksira misteriju žene, u mraku laboratorije je utiskuje na fini Ilfordov papir, dodirujući svoje modele kako bi našao put do svetlosti.
Kožul nema modele, pogotovo ne profesionalne, već samo saučesnice koje, zajedno s njim, sudeluju u razotkrivanju tajne. Fotografija ponovo postaje spiritualna. Da li on briše podvojenost između slikara i fotografa? Snima i slika ženski akt, tu večnu inspiraciju umetnika, ali nije ni tradicionalan ni savremen. Otkrio je nadmodernizam (surmodernism) jer za njega više ne važe stilski zakoni, zamke vremena i banalnosti umetničke svakodnevice. U telu žene je nazro večnost i trag svetlosti. Zato iz stvarnosti i istorije umetnosti uzima sve što želi, ali daje sebi pravo da ne citira. Nije ni realista niti irealista. Ostvario je celovit opus, prati rađanje žene po fazama – od devojastva do zrelosti. Kao veliki poznavalac ženske psihologije, ušao je u galerijski svet, a onima drugima ostaje da se sklone ili da prihvate njegovu istinu.