Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Crteži Aleksandre Tise Jelinčić Plemeniti

Izložbe crteža mlade slovenske umetnice Aleksandre Tise Jelinčič Plemeniti, otvara se u četvrtak, 22. marta, 2012. u 19. sati u Galeriji "Laval Nugent" u Opatičkoj 2 na Gornjem gradu u Zagrebu. Izložba će biti otvorena do utorka, 3. aprila, 2012.


 


Ne postoji čovjek, a u ovom slučaju bi možda bilo bolje reći: ne postoji dijete, koje barem jednom nije dobilo poriv likovno se izraziti. Nešto modelirati, nešto ili nekoga naslikati ili nacrtati. Prvi na ljestvici odabira sredstva mogućeg likovnog izraza, za većinu, svakako je crtež – olovkom, ugljenom, kredom, flomasterom, tušem, pastelom ili bojom. Izbor je velik. Aleksandra Tisa mlada je slovenska umjetnica koja se ovom prilikom hrvatskoj publici premijerno predstavlja upravo crtežom ugljenom.

Na prvi pogled, četrnaest radova predstavljenih na zagrebačkoj izložbi po svom odabiru tema (muški i ženski aktovi u interijeru ili eksterijeru), po ekspresiji svog duktusa te po neobičnošću prikaza doživljenog i viđenog, po silini i nesvakidašnjem umijeću sigurnog, masnog poteza, po kompozicijskoj redukciji i ekspresionističkom, rezanom kadru, po otklonu od déjà vu principa prosječnih, otkriva zrela umjetnika, možda ipak sa Schieleovskim rukopisom u tragovima. Uvidom u biografiju umjetnice otkrivamo da je Aleksandra napunila tek svega osam godina i da vjerojatno za Egona Schielea nije ni čula, a kamo li da je netko od velikih svjetskih majstora crteža utjecao na nju. Tim je naše čuđenje još i veće. Kako je moguće da jedno tako mlado ljudsko biće stvara takvom snagom i žestinom, idejom i sigurnošću? Aleksandra je posebna. Aleksandra je odabrana.

Ako ćemo povjerovati navodima Picassove majke, njegove prve riječi bile su "piz, piz" (skraćeno od španj. Lápiz – hrv. olovka). Ono što zasigurno znamo o njemu jest da je veliki meštar crteža svoje prve ozbiljnije radove donio na svjetlo dana s nepunih sedam godina života. Poveznica je posve očita, sa stanovišta privrženosti olovci (ugljenu), tj. crtežu, ali i po dobi početka umjetničkog djelovanja, s malom napomenom da je naša Aleksandra sa sedam godina već imala i svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Progres u Beogradu, u svibnju 2011. godine.


Promatrajući i analizirajući ove radove u kratkom vremenskom razdoblju pitanje dobi nejake mlade ruke koja ih je nacrtala posve pada u drugi plan. U prvi se probijaju elementi potrebni za razumijevanje ozbiljnog umjetničkog djela kao takvoga, a kojih kod Aleksandre ne nedostaje. Fascinira lakoća prijenosa stvarnosti njenim posebnim konceptom u stvarnost prikazanog na papiru. Taj prijenos iz medija u medij, iz jedne u drugu stvarnost, iz jedne u drugu dimenziju, proces pretvorbe, kodiranja i dekodiranja, onoga što vidimo u ono što likovno stvorimo na papiru nazivamo umjetnošću. Svi smo to više-manje sposobni mehanički i misaono procesirati, ali je samo i nadasve bogomdani talent sposoban to pretvoriti u umjetnost. Ostali se moraju zadovoljiti manje ili više uspješnim pokušajima. Aleksandra svoje aktove oslobađa njihove nagosti i srama. Posve dječje ih oslobađa erotizma. Kao od šale joj polazi za rukom da dosegne najviše vrhunce dječje slobode i nesputane kreacije, kojima je u slikarstvu i uopće u umjetnosti težio naš veliki slikar Antun Masle. Posve spontano izbacila je sve nebitno. Nije se opteretila perspektivom, skraćenjima i anatomskim detaljima i pravilima. Dječji je prikazala na papiru upravo i samo ono što vidi i upravo i samo ono što je zanima. Anatomske nespretnosti i poneke deformirane proporcije odjednom u cjelini postaju nebitne, crteži postaju svijet za sebe, savršen i nepatvoren. Rađa se umjetnost.

Ono što bismo svakako trebali poželjeti Aleksandri jest da uz njeno neizbježno odrastanje i neophodno paralelno umjetničko obrazovanje i usavršavanje, da ne kažemo sazrijevanje, uz Pabla Picassa, Antuna Maslu i još pokoju veličinu koja je svojim "mazarijama usrećila svijet" (da parafraziramo jednu našu ovdje nespomenutu veličinu), uz pomoć neba izbjegavajući sindrom Kunderinog Jaromila, zasvagda ostane na onom divnom mjestu na kojemu se je i našla u trenutku silovitog praska pri sudaru njenog ugljena s papirom, na mjesto do kojega se samo odabrani jednom mogu popeti, a još manji broj njih na njemu zauvijek i ostati – gore, visoko, jako visoko u oblacima, na samom vrhu Parnasa. "Piz, piz."



Robert Kavazović, ožujak 2012


 


 



Datum objavljivanja: 19.03.2012.