Pretraga

Izložbom crteža i slika, pod nazivom „Crno-bijeli Zagreb“, zagrebačkoj se likovnoj publici premijerno predstavlja hrvatsko-njemačka umjetnica, diplomirana slikarica Petra Jeličić Lovreković. Iako hrvatskog imena i korijena, Petra Jeličić Lovreković s hrvatskom umjetnošću i njenim trendovima, ako takvi u bilo kakvom pozitivnom smislu i postoje, gotovo da i nema nekakvog dodira. Široj je javnosti njen likovni rad potpuna nepoznanica, upravo zbog činjenice što Petra već posljednjih dvadeset godina isključivo djeluje izvan domovine, u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i brojnim drugim zemljama diljem svijeta. Nakon pregledanog cjelokupnog Petrina opusa, lako je zaključiti da Petrin kozmopolitizam svakako potvrđuje njeno slikarstvo. Njeni radovi nisu nešto na što je domaća publika navikla. Možda je sada upravo došlo vrijeme da se te navike promijene?



Naziv izložbe „Crno-bijeli Zagreb“ upravo je to što mu ime i govori. Uz izrazito konvencionalno odabrane zagrebačke vedute [Glavni kolodvor, Tkalčićeva ulica (u nekoliko varijanti), Umjetnički paviljon, Zgrada HNK, Crkva sv. Marka na Gornjem gradu itd.], kao sa starih razglednica tiskanih prije Prvoga svjetskog rata, monokromatski izraz postaje osnovna odrednica i nit vodilja recentne slikaričine razvojne faze. Vješt i uvježban, gotovo besprijekoran reljefni crtež omogućio je slikarici bezgraničnu slobodu u traženju svog osobitog i prepoznatljiva duktusa, izraza po kojem se želi istaknuti i odvojiti od množine prosječnog štafelajnog slikarstva. Ova izložba rezultat je odabira nešto više od dvadesetak radova, između njih stotinjak, ili više: skica, crteža olovkom, crteža tušem, kombiniranih tehnika i ulja, nastalih u posljednjih nepunih mjesec i pol dana. Nevjerojatna je Petrina brzina stvaranja. Svakoga dana nastajalo je pet, šest, nekada i desetak i više radova, gotovo uvijek jednake kvalitete. Kako se zima približava pa su dani sve kraći, tako se skraćuje i vrijeme slobodnog plenera. Dnevno svjetlo kojega prate i znatno niže temperature svakako predstavlja ograničavajući faktor Petrinog likovnog djelovanja u Zagrebu, budući da umjetnica stvara isključivo u pleneru, a vedute su joj u zagrebačkoj fazi jedini motivi. Uz jednako plodno stvaralaštvo, vjerojatno bi se u drugom godišnjem dobu, u proljeće ili ljeto, unutar zadanih mjesec i pol dana, namnožilo i nekoliko stotina radova više pa bi izbor za izložbu predstavljao veliki problem.



Glavni kolodvor



Pregledavajući sve Petrine radove, od skica i crteža, do potpuno završenih znatno kompleksnijih radova i ulja na platnu, lako je uočiti prepoznatljiv uzorak koji prati sve njene radove – crtež, često jednostavan i dječji, a ponekad kompleksan i kompliciran, jednom reduciran s puno praznih ploha, a drugiput gust, pateći od sindroma horror vacui. Nerijetko joj crtež može biti jasan i odrješit (teži dopadljivosti, a ponekad i spontanom impresionizmu), ali jednako često može biti i potpuno aleatorički krivudav: ponajprije schieleovski, ali i lovrenčićevski, ponekad picassovski ili u maniri Antuna Masle – bolje reći dječji, iznimno naginjući k apstrakciji i/ili apstraktnom ekspresionizmu. Crtež joj je važniji od boje, jači je i dominira. Sliku uvijek gradi crtežom, a dekorira bojom. Boja joj je samo jedan od dodatnih elemenata, koji se može, ali i ne mora dodati. Petrin otac podrijetlom je iz mjesta Muća, pitoresknog sela u Dalmatinskoj Zagori, na dvije trećine puta od Splita prema Sinju, iz kraja gdje odvajkada dominira sivilo i monokromija kamenjara, težačkog suhog i oštrog krša, gdje od praiskona bura i kiša kroje životne nedaće. Upravo taj krš, čisto svjetlo i sjena, crno i bijelo, jin i jang, podsvjesno i, može se reći, ono „nešto“ u genskom naslijeđu, prati i Petru, dajući joj moć da u dvije boje, ako crnoj i bijeloj možemo dati spomenutu kvalifikaciju, budući da su obje akromatske boje, u bezbroj nijansi, izrazi ono što milijuni svakoga dana pokušavaju s mogućnošću čitavog spektra svih mogućih boja i nijansi. Petra u tome uspijeva u potpunosti. Njena likovna priča, osobni rukopis i konačna poenta u gotovo svakom njenom radu dolaze na korak do vrhunca primarne zadaće. Svaki od tih radova izrazito je visokih estetskih vrijednosti, u standardnim likovnim mjerilima, bez potrebnih filozofskih i inih objašnjenja (djelo „Konoba „Didov san““). Petrina umjetnost jasna je svima. Ne traži priručnik za razumijevanje. Upravo takav, sam sebi dostatan, larpurlartistički, potpuno nepretenciozan pristup, Petri daje još veću snagu izraza. To postižu samo veliki. Pada mi na um najveći genij crteža, genij života uopće, majstor crnog i bijelog – Picasso, već spomenuti nedostižni uzor kojega svaki pravi umjetnik ipak u primisli pokušava dostići. Petra, kao što to nije bio ni Picasso, nipošto nije opterećena filozofskim, sociološkim ili psihološkim porukama, promišljanjima i objašnjenjima, nepotrebnoj refleksiji, kojekakvim reakcionizmom i angažmanima, ili bilo kakvim, ne daj Bože, političkim djelovanjem, ili bilo čime izvan likovnosti. Potpuno opušteno stvara, bez predumišljaja, dječji iskreno, sa svojevrsnom ženskom nježnošću i suptilnošću, koja je u njenom radu jako prepoznatljiva. Slika onako kako i treba slikati, a kako se na nesretnim ustanovama s organiziranim umjetničkim uškopljenjima – akademijama, nikada nije poučavalo: slika ne podilazeći (ne)ukusu silno prepametne i samodopadne publike.



Konoba Didov san



Crno-bijeli opus ipak je donio i novinu u Petrinu stvaralaštvu. Riječ je o posebnoj tehnici do koje je došla nedavno, upravo u Zagrebu, posve spontano, ali ipak s dvadesetogodišnjim slikarskim, crtačkim i grafičkim iskustvom. Na prvi pogled, većina radova na izložbi izgleda kao da je izrađena nekom od grafičkih tehnika, posebice se tu misli na bakropise. Efekt kojega je postigla može zavarati čak i iskusno oko, posebice kad se radovi nalaze ispod stakla sa smanjenom refleksijom, ali ako se ipak malo bolje pogleda, posve je jasno da je riječ o „crtežima“, ako se crtežima uopće mogu nazvati, a ne o bakropisima. Što je na bakropisu crno, kod Petre je bijelo – linija. Što je na bakropisu bijelo, kod Petre je crno – ploha. Najčešće je sve obrnuto (ima slučajeva i kada nije). Na bakropisu se boja s plohe briše, dok Petra, nakon što grebanjem oštrim predmetom (najčešće vrhom drvenog dijela kista) stvori crtež (liniju), plohe samo popunjava bojom. Jedina sličnost dviju tehnika, uz očitu i ne slučajnu inverznost, upravo je u činjenici da se u oba slučaja linija utiskuje grebanjem oštrim predmetom (čeličnom iglom ili drvenim dijelom kista), po papiru, drvu ili platnu, ili pak po bakrenoj ploči.



Petra Jeličić Lovreković



Maksimalno slobodan crtež, gdje mimetička svojstva počinju iz rada u rad postupno iščezavati (neupitan vrhunac zagrebačke faze jest „Umjetnički paviljon“), neumitno vodi ka kraju svih krajeva i početku svih početaka u umjetnosti, s kojim se zatvara sveopći čarobni krug Umjetnosti – k apstrakciji, ultimativnoj i potpunoj umjetničkoj slobodi, krajnjoj, tj. apsolutnoj bjelini, čijim se promišljanjem na iznimno suptilan i poetičan način u svom umjetničkom radu bavi mlada grafičarka Alisa Čaber. Crna je pak druga priča. Crna, u ovom slučaju, samo igra ulogu sredstva za vizualno uočavanje bijelog, odnosno crteža, budući da bi se inače Petrine slike mogli vidjeti jedino izbliza ili pod određenim kutom upada svjetla, ili kutom gledanja.



Robert Kavazović, mag. hist. art