Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Balind - Butković - Dečov

U ponedeljak, 9. maja u 19 sati u Galeriji SULUV, Bulevar Mihajla Pupina 9, Novi Sad, otvara se zajednička izložba autora: Ištvana Balinda, Josipa Butkovića i Pala Dečova. Izložba traje do 28. maja.


 


Fragmentarno





Koncepcija izložbe radova trojice prijatelja bivših studenata sa novosadske Akademije umetnosti, nametnula se sama po sebi. Iako pripadaju različitim geografskim i umetničkim okruženjima, iako su bez dužeg direktnog kontakta, iako su do aktuelnih ostvarenja dospeli izdvojenim  kontinuitetnim tokovima – Ištvan Balind iz Budimpešte,  Josip Butković iz Rijeke i Pal Dečov iz Opova  imaju slična razmišljanja o umetnosti. Osnovno polazište njihovim stvaralačkim akcijama potiču iz prirode - a krajnji cilj je ostvariti zasebnost prirode slike/grafike, umetnosti i njenog smisla. Osim toga, u aktuelnom trenutku sva trojica umetnika realizuju svoje likovne ideje u formi poliptiha. Dakle, Balintove i Dečovljeve slike te Butkovićeve grafike funkcionišu kao zbir fragmenata, kao „slagalice“ sastavljene iz više zasebnih i samodovoljnih celina. Takav koncept je moguće videti kao svojevrsnu refleksiju duha aktuelnih zbivanja u zemljama iz kojih su trojica umetnika. Aktuelne tranzicije ka novim sistemskim rešenjima još uvek ne nude koherentne političke, socijalne i kulturološke koncepte; to je ambijent permanentne krize kojom dominiraju usitnjeni, zasebni i teško spojivi problemi i interesi; to je okružje u kojem se do celovitih sintetičkih rešenja dospeva sporo, mukotrpno, mučno... Dakako, i ova izložba pokazuje da umetnost neće promeniti svet ali da ona, makar i indirektno, može da dijagnosticira stanje te da ponudi „recept“ za preživljavanje i prevladavanje osećanja krize.



Kakve nam „recepte“ nude Balind, Butković i Dečov? 



Njihove aktuelne umetnosti nisu plod tek jednog gesta. Do konačnog iskaza oni dolaze strpljivom, konstruktivnom, racionalnom gradnjom; sabiranjem, sintetisanjem, struktuiranjem. Tako ovi umetnici svojim  ostvarenjima  nude model drugim znanjima i drugim praksama  - a upravo se ova dela, struktuirana, stvarana i slagana mogu prihvatiti kao delotvorni primer. Tim pre što su  inicijaciju vlastitom stvaralaštvu, sva trojica iznašli u prirodi, u okružju gde se, zasigurno najefektnije i najdelotvornije, začinje umetnička i svaka druga misao... Istovremeno, u ovim opusima se odista manifestuju umetnička majstorstva – radi se o svojevrsnim „specijalistima u oblasti umetnosti“ (Denegri), o umetnicima koji suvereno vladaju odabranim izvedbenim postupcima, konceptima, plastičkim celinama i „porukama“.



Balind



Koncept „fragmentarnosti“ je, na jedan tihi način, kontinuirano prisutan u dosadašnjem delu slikara Ištvana Balinta. Svoje slikarstvo malih i često neuobičajeno izduženih formata Balint je već prezentovao kao ambijentalne celine te su se njegove izložbe „iščitavale“ poput svojevrsnog stripa. Tim višečlanim slikarskim instalacijama, postupkom „ponavljanja“, autor nastoji da nas uveri u plastičke ali u u idejne, sadržinske i metaforičke potencijale svoje umetnosti. U aktuelnom trenutku Ištvan Balint nudi jednu dekirikovsku priču o večnom odnosu čoveka i prirode. Usamljena silueta drveta razbokorene krošnje postavljena je u dobro rasvetljenom pejzažu pod uzbudljivim oblacima. Tu metaforičku i pomalo romantično-idiličnu predstavu umetnik sagledava iz pozicije jednog izrazito urbanog ambijenta – te je zavodljiva pejzažna vizura u ovim slikama  večito stešnjena između geometrijski pravilnih površina, kompaktnih monohromih ravnina koje su deo nekog urban(izovan)og ambijenta... Uz to, ove pikturalne tvorevine naslikane su klasičnim slikarskim postupkom. Na tim širokim monohromijskim poljima boje postoje vidljivi tragovi četkice i umetnikove ruke što nas ohrabruje jer garantuju humano poreklo ovih slika usred ukupne tehnološke ikonosfere. Istovremeno sve je u ovim slikama naslikano i postavljeno tako da posmatrač nije samo ugrožen strahom od ekološke katastrofe nego je i obdaren umetnikovom nadom – ti prelepi pejzažni prizori su u ovim slikama postojeći,  oni su tu iza svih tih zidova, iza svih naših konstrukcija i opstrukcija... Dostižni su i treba ih pohoditi – kako u Balindovoj slici, tako i u našoj vlastitoj stvarnosti.



Butković



U prelepom eseju o grafici Josipa Butkovića, umni Darko Glavan lucidno zapaža konstantnu  primarnost grafičke strukture i teksture naspram često isticanih sadržinskih kvalifikacija o metafizičkom karakteru njegovih nekadašnjih prizora, te naspram permanentnog eksperimentisanja  i istraživanja funkcionalizacije grafike - kao autentičnog medija. Principijelno: sve je ovde svedeno na neprikosnovenost linije, tačke, fleke, otiska i inih karakterističnih grafičkih značajki. Tim „vokabularom“ Butković je dosegao do autentičnog grafičkog iskaza, uspevajući pri tom da u svakom otisku sugestivno iskaže svoj grafičko-likovno-vizuelni senzibilitet, svoju osećajnost, svoj personalni habitus.



No, Butkovićeva grafika je, tokom prekretnice vekova (1999, 2000) dobila jedan posve nesvakidašnji izgled. U domenu svog jasno ustanovljenog grafičkog koncepta ovaj umetnik ustanovljava i primenjuje osobenu umetničku filozofiju blisku fluxusovskim iskustvima. Josip Butković nudi uzbuđujuće grafičke složenice, poliptihne grafike, minucioznim i brojnim crtovljem senzibilizirane a često zaprepašćujućim postupcima (u saradnji s prirodom) otisnute, a potom neuobičajeno postavljene u pejzažnom okružju (pod vedrim nebom) u kamenom ograđenim travnjacima „mrgara“ ili  po podovima galerija i muzejskih ulaza rasprostrte tako da je posetilac primoran da hoda po njima i tako ostvari umetnikov nagovor iz naslova „Ne budi lijen i ostavi svoj trag u hrvatskoj grafici“!  Butković nastoji da preispita i „razmrda“ medij, da mu proširi granice, da ga prevaziđe, da ostvari jednačinu: grafika/umetnost = život.

A zapravo, nije li ovaj umetnik to već postigao?



Dečov



Pal Dečov je sledom kontinuiranog bavljenja temom pejzaža, dospeo do slike potpuno pročišćenog  i autonomnog plastičkog ustrojstva i dejstva. Kratkim potezima, jednim odista disciplinovanim duktusom, Dečov gradi i struktuira plastičku celinu od mnoštva malih, gestualno nanošenih te skoro reljefnih i materijalizovanih tragova boje... Umetnik je dosegao apstrakcijsku pročišćenost: bojena struktura se doima poput racionalno konstituisane, iako odista uzbudljive, površine. Tako se Dečov svojim slikarstvom približio ideji pikturalnog modernizma grinbergovskog tipa po kojem je „površina ona osobenost slike/slikarstva koju ovaj medij ne deli ni sa jednim drugim sistemom slika“. No, Dečov tu koncepcijsku doslednost do koje je dospeo spontanim insistiranjem na kompaktnosti površine, ne pretvara u analitičku, racionalističku konstataciju niti u svojevrsnu odbranu ili afirmaciju modernizma. Njegova stvaralačka opsesija je primarno usmerena ka poetici slike, ka nameri da svom posmatraču obezbedi zadovoljstvo gledanja, sugestivnost ekspresivnih, poetskih, zašto ne reći: lirskih raspoloženja...



U svojim novijim radovima Pal Dečov često izbegava konvencionalni izgled slike – pojavljuju se dugačke, okrugle, romboidne pikturalne jedinice. Inicijalni motiv (pejzaž) je sveden na asocijativnu predstavu, slika je razložena do jednostavnosti znaka, a spoljašnje konture platna su „prilagođene“ tako da  prate logiku asocijativno-apstraktnih „prizora“. Kompletan i kompleksan utisak o autentičnoj slici-predmetu slikar Dečov formira galerijskom prezentacijom: svim tim karakterističnim „fragmentima“ on uspostavlja neuobičajene razuđene vizuelno-likovne odnose kojima doseže jedan novi i drugačiji pikturalni smisao. Očito, sledeći logiku označenu naslovom jednog njegovog velikog ciklusa slika „U dodiru s prirodom“ - Dečov je stigao do zasebne prirode slike, do njenog sugestivno proširenog, kompleksnog dejstva i značenja... 



Sava Stepanov



Datum objavljivanja: 06.05.2011.