Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Arhitektura. Carlo Scarpa

U periodu od 23. novembra do 3. decembra, Muzej savremene umetnosti Vojvodine predstaviće delo italijanskog arhitekte Karla Skarpe. Ponedeljak, 23. novembar, 19 časova – Otvaranje izložbe ARHITEKTURA. CARLO SCARPA
Utorak , 1. decembar, 19 časova – Projekcija filma MEMORIE CAUSA

 


Karlo Skarpa je jedna od najinteresantnijih i najenigmatičnijih figura italijanske arhitekture druge polovine 20. veka. Bio je svestran stvaralac: osim projektovanja i dizajna enterijera, Skarpa je slikao, bavio se skulpturom, dizajnom stakla i nameštaja. Od 1932. do 1977. godine predavao je na IUAV-u (Venecijanskom institutu za arhitekturu): držao je kurseve projektovanja enterijera, arhitektonskog crtanja, nacrtne geometrije, industrijskog dizajna... Bio je kustos preko četrdeset izložbi u nekim od najpoznatijih muzeja i galerija u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Španiji i Sjedinjenim državama.

 

Izložba je kamernog formata i prikazuje samo mali deo Skarpinog stvaralaštva. Predstavićemo tri najznačajnija elementa arhitektonskog opusa Karla Skarpe: grafičku dokumentaciju – crteže nastale tokom njegove dugogodišnje saradnje sa Venecijanskim bijenalom, muzej Kastelvekijo u Veroni i monumentalni kompleks grobnice Brion u Altijeriju kod Treviza.


Dokumentarni film Rikarda De Kala MEMORIE CAUSA bavi se kompleksom Brion, porodične grobnice Đuzepea Briona, u kojoj je 1978. godine sahranjen i Karlo Skarpa. Kroz seriju intervjua sa Skarpinim saradnicima na projektu, inženjerima i zanatlijama, otkriva se kompleksan sistem formalnih i funkcionalnih simbola ugrađenih u arhitekturu kompleks Brion. Film je dobio više nagrada, između ostalog i nagradu "Zlatne zidine" na Međunarodnom festivalu umetničkog filma 2007. godine, nagradu Libero Bizari za arhitekturu i dizajn 2007., nagradu Libero Bizari za fotografiju 2007. i nagradu za najbolji film o arhitekturi na 26. Međunarodnom filmskom festivalu u Azolu.


"Film je možda najprikladnije sredstvo da se ispriča priča o jednom arhitektonskom objektu: nudi mogućnost kretanja u prostoru, omogućava da se čuju zvuci, dozvoljava gotovo potpuno uključivanje čula. Izabrali smo filmsku traku da ispričamo priču i grobnici Brion, najviše zbog problema filološkog sklada, a manje zbog stvarnih praktičnih potreba: digitalna kamera je pomoćno sredstvo bez materije, a za delo koje teži večnosti potrebna je organska i ohrabrujuća „supstanca“ filma. Skarpa je mnogo voleo i brižljivo birao papir na kojem će crtati i skicirati svoje projekte. Ideja na kojoj smo zasnivali svoj rad pokušava da se nadoveže na filozofiju Skarpinog projektovanja, ali istovremeno predstavlja i višestruka značenja prisutna u njegovoj arhitekturi: astronomsko orijentisanje elemenata kompleksa je samo jedan primer onoga što je isplivalo na površinu, slučajno, tokom jednog od intervjua sa nadzornikom gradilišta. Montiranje filskih sekvenci često ostavlja u neizvesnosti tumačenje objekta, ne samo arhitekturu, već i zasićene fragmente lirskog naboja, a delo je neka vrsta prevoda na razne jezike, prevoda koji poštuje nadležnosti i važnost svakog čoveka."

Rikardo De Kal


 


CARLO SCARPA  /Karlo Skarpa/  1902. – 1978.


Karlo Skarpa umro je na vrhuncu slave i uticaja, 1978. godine, u 72. godini života. Na njegovim projektima učili su mnogi arhitekti i studenti, ornamentalni stil koji je razvio postao je uzor za korišćenje zanatskih tehnika i luksuznih tekstura na savremen način. Skarpa je, uprkos svoj pažnji koju su privlačili njegovi projekti, ostao enigmatična figura u istoriji savremene arhitekture i dizajna. Brojni arhitekti i istoričari bavili su se radom Karla Skarpe ali njegov opus nije lako objasniti i analizirati, kao što i njegovi izvedeni projekti nisu "fotogenični" – predstavljaju arhitektonski izraz čija se suština teško može zabeležiti objektivom.


Karlo Skarpa rođen je u Veneciji, 2. juna 1906. godine. Detinjstvo je proveo u Vićenci (Vicenze), gde je pohađao Tehničku školu. Upisao je Akademiji umetnosti u Veneciji ali se, nakon dve godine, posvetio studijama arhitekture. Diplomirao je 1926. godine, stručnu praksu sticao u studiju arhitekte Frančeska Rinalda (Francesco Rinaldo), i predavao tehničko crtanje na Akademiji. Tokom 1930-ih stekao je saradnike i prijatelje u uticajnim akademskim krugovima u Italiji i inostranstvu: druženje sa Masimom Bontampelijem (Massimo Bontampelli), slikarom Karlom Kara (Carlo Carra) i skulptorom Arturom Martinijem (Arturo Martini) uticalo je na njegov rad. U ovom periodu je i slikao, stilom koji je podsećao na "metafizičko slikarstvo" Karla Kara. Počeo je da se bavi dizajnom enterijera i industrijskim dizajnom: kreirao je nekoliko serija predmeta za venecijansku firmu "Venini Glass Work".

Nakon II svetskog rata, Skarpa je odbio da izađe na pro forma stručni ispit koji je zahtevala nova italijanska vlada. Zbog toga, nije mu bilo dozvoljeno da se samostalno bavi arhitekturom: morao je da se udružuje s drugim projektantima. Klijenti, saradnici, zanatlije s kojima je radio obraćali su mu se i govorili o njemu kao o „profesoru“, ne "arhitekti"; nadimak "Profesor" nosio je do kraja života.

Karlo Skarpa umro je u Sendaiju (Sendai), Japan, od posledica pada niz stepenice. Sahranjen je u San Vito d’Altivole, u grobnom kompleksu porodice Brion, koji je takođe jedan od njegovih projekata.


Skarpinu arhitekturu karakteriše delikatan odnos prema vremenu i prolaznosti, bilo da se radi o programiranju arhitekture zasnovanom na istorijskim modelima ili godišnjim dobima. Većina njegovih projekata nalazi se u Venetu (okolina Venecije), ali projektovao je vrtove i zgrade i na lokacijama u drugim delovima Italije, u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Švajcarskoj. U najznačajnije projekte spadaju adaptacija Galerije Akademija u Firenci (Gallerie dell'Accademia), centralni paviljon za Venecijansko bijenale u Đardinima, rekonstrukcija i adaptacija zgrade Ekonomskog fakulteta u Veneciji - palate Foskari (Palazzo Ca'Foscari, 1935. – 1956.), paviljon Venecuele u Đardinima, Venecija (1954. – 1956.), Muzej Kastelvekijo u Veroni (Museo di Castelvecchio, 1956. – 1964.), zgrada Narodne banke u Veroni (Banca Popolare, 1973.) i grobnica porodice Brion u Altivoliju kod Treviza (1969. – 1978.).


Datum objavljivanja: 23.11.2009.