Umetnik

J. M.

Prati umetnika

Pretraga

Amela Hadžimejlić: Jastuci

Otvarenje samostalne izložbe "Jastuci" Amele Hadžimejlić. Otvarenje će biti upriličeno u ponedjeljak, 21. marta 2016. godine u 19:00 sati, u prostoru galerije Collegium artisticum.



Amela Hadžimejlić, akademska grafičarka i vizuelna umjetnica, rođena je 1969. godine u Ljubljani (Slovenija). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu završila je diplomske (1993.) i postdiplomske studije (1998.), na

Odsjeku za grafiku, u klasi akademika Dževada Hoze. Doktorirala je 2014. godine na Univerzitetu u Sarajevu i stekla titulu doktora likovne umjetnosti iz oblasti grafike. Autorica je dvadeset i šest samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, dobitnica je sedam nagrada i učestvovala je na više od 250 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu,

internacionalnih, selektivnih grafičkih i ex-libris bijenala i trijenala. Predgovore kataloga i kritike za samostalne izložbe Amele Hadžimejlić pisali su ili javno iznosili Meliha Husedžinović, Sadudin Musabegović, Ibrahim Krzović, Rusmir Mahmutčehajić, Sulejman Bosto, Rešid Hafizović, Aleksandar Adamović, Aida Abadžić-Hodžić, Ivana Jevđević-Udovičić, Anamarija Stibilj Šajn, Nermin Delić i Slađana Golijanin. Njeni radovi se nalaze u 20 umjetničkih kolekcija izvan naše zemlje. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1996. godine. Živi u Sarajevu i profesorica je na Odsjeku grafike  Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.


 


Zaigranost na jastuku



“Nemoj biti filozof u tekstu koji budeš pisao za ovu izložbu”, rekla mi je Amela Hadžimejlić, autorica grafičkih jastuka koje gledate pred sobom. I da jesam, mislim, filozof, za šta postoje i neke (ne)osnovane sumnje, ne bih to bio uovom slučaju. Jer, pri prvom pogledu na ove artefakte, kako se to lijepo kaže, vidio nešto što se ne viđa prečesto, nešto što budi sjećanje na vremena i ljude koji su nam usađivali kulturu koju smo, prvo nesvjesno, a onda razumijevajući svijet oko sebe, usvajali. I možda i formirali neke važne životne odluke i krenuli nekim putem – umjetnosti i(li) filozofije, svejedno – želeći da ostanemo u onoj osjećajnosti koju smo sa svojih prvih jastuka, ponijeli usvijet kao nekakvu amajliju, tajnu misao o tome da je u (pre)ozbiljnom svijetu u kojem živimo, najviše što se može, u nekoj mjeri, ostati dijete. Odnosno, imati tu zaigranost. Jer se važne stvari u umjetnosti, ipak, na kraju i napočetku dobijaju – igrom.



U vremenu konzumerizma u kojem se stalno iznova nekome ili nečemu želi dati “važnost” ili“ozbiljnost” pribjegavanje ovakvim, duboko intimističkim radovima i tehnikama, može izgledati pomalo avanturistički i anahrono. Ali, nije li umjetnost najviše- to? Ne pristajanje na diktat vremena, ne kretanje u zadatim okvirima u kojima današnja konvencionalna (i komercijalna) umjetnost prednost daju nekoj vrsti aktualizacije društvenog konteksta. U odnosu na stvaranje atmosfere koja taj kontekst oneobičava, ukoliko je “običan”, odnosno postavlja ga u mogućnost različitih gledanja, i tumačenja.



U tom smislu,može se reći da je jastuk vrlo pouzdana podloga za umjetnost: on je ono na št aprvo stavljamo glavu, iz njega kreću naši prvi snovi, naše prve ideje, on jenaša prva igračka, i prva ispovjedaonica, njemu povjerimo prve tajne, prve ljubavi, i prve loše vijesti, u njega se prvi put isplačemo, na njega prvi put legnemo, i s njega većina duša odlazi u nebo, ili tamo gdje je određeno da se naši životi nastave. Ili prekinu, kako je kome drago.



Ono što nam govore ovi jastuci jeste da nečiji život, pa i umjetnost svoje konture dobijaju puno prije onoga što imamo priliku vidjeti kao “finalni” proizvod. Jer živimo usvijetu u kojem su ljudi, zapravo, brojke ili case studies, i to, reklo bi se, u najboljem slučaju. To, osim što je duboko nehumano, nije tačno: osnovni pokretač našeg bivanja su emocionalno stanje nazvano ljubav, i duhovna(nad)gradnja koju nazivamo - svijest. Tu još uvijek ne nalazimo tačke “ugovora” koje se zovu konvencijama, predrasudama, materijalnim bogatstvom, beskrupuloznošću; sve ono što svakodnevno doživljavamo i gledamo kao zamjenu za vlastiti život. Naša predodžba o svijetu, barem onaj dio koji nosimo u sebi kao najbolje od nas, napadnuta je materijalima koji je tanje iz dana u dan, i kako da se ne postavi pitanje kada će svijet – ako već nije - postati sasvim ograničen prostor za neke jake, za predatore? Za druge,one slabije, oni koji vjeruju u iznijansiranu i izbalansiranu sliku svijeta, u svoje jastuke i njihove ornamente, u tome svijetu nema, i neće biti mjesta.



Često nakon prolaska “cijelog kruga” u smislu izučavanja i proživljavanja umjetničkih praksi shvatimo da su nas odredile neke “prve” stvari, neki rani utjecaji za kojesmo mislili da su bogom dani: poput, recimo, prvih gledanja Profesora Balthazara, ili serija koje su svojim umijećem oplemenili djetinjstvo, kao što su “Poletarac” ili Nedjeljni Zabavnik, crtan i bojen majstorijama Dušana Petričića i nadahnućem genijalnog scenariste Timothy John Byforda. Kao da su u te jastuke ugrađene sve želje, nadanja, sve prošlosti i sve budućnosti Amele Hadžimejlić.



Uostalom, nisuli dezen ili vez na jastuku prvi umjetnički ornament koji čovjek vidi?



Onda i nije čudo da se na njih može nacrtati i napisati sve, odnosno ono što umjetnic uokupira i stvara joj dileme. Za potpuni doživljaj ovih radova dovoljno je krenuti od naslova: od Ženskog,  preko Kako nebo duši prija, pa kako kako Kiša pada, pa Rasplakani, Uf, pa Kupit ću si top i Život je jedan, do Ne vjeruj mi kad kiša pada, Sve će proći i Da je duža bila noć. Ovaj nas slijed upućuje na jednu vrstu likovnog jazza, nekakve intimne multimedije, koja stavljajući svoje misli i umijeće istovremeno želi potcrtati šta je, doista, važno a šta kao zamjenu za dječiju razigranost tražimo po društvenim mrežama, u mobilnim telefonima, za svojim računarima… Asocijativni niz nas navodi da se svi tikolaži stapaju iz progresivnog duha sedamdesetih, iz modela pop-kulture, ali i iz nasljeđa do kojeg umjetnica dolazi kasnije, proučavanjem onoga što se tokom vremena radilo i taložilo u mediju kojim se bavi.



Naslov Hej,otvori vrata koji je citat iz jednog davnog pop-hita iz sedamdesetih, kad je autorica bila dijete. A to je, istovremeno i poruka u kojoj se sadašnji čovjek, u naizglednu mogućnost izbora iz svog zatvorenog svijeta, u nešto bolje,otvorenije, intimnije, svjetlije. Ili tamnije, ali iskrenije, bliže onome što ljudske priroda i umjetnost trebaju da budu.



Ovi jastuci kao da govore – možete mi uzeti sve, ali ne pravo da svojom prirodom budem razigrana, da u nekom smislu budem (i) dijete. Ako umjetnik ikome išta duguje, a znamo da ne treba objašnjavati ili se pravdati, onda duguje onome prvom štoga je moglo odrediti. Ima jedna velika pjesma iz sedamdesetih, Epitaph, kultnog benda King Crimson čiji jedan stih kaže: confusion will be my epitaph. U relativno slobodnom prijevodu, to bi se moglo reći kao – “ na mom će nadgrobnom spomeniku pisati zbunjenost.”



A na jastuku? Odnosno “Jastucima”!? Pisaće znatiželja, emocije, vjera, nadanje, sumnja, sve ono što ove jastuke koje gledate čine jedinstvenim. I razigranim.



U ovom tekstui nije bilo tako teško ne ispasti filozof. Dovoljno je bilo prepustiti se zaigranosti.



Ahmed Burić


 

Datum objavljivanja: 17.03.2016.