Umetnik

Gordan Nikolić (1951)

Prati umetnika

Pretraga

Gordan Nikolić - slike

Autor: Jerko Denegri

Možda bi se baš poznata distinkcija Žila Deleza: Figuralno-Figurativno (koju je uveo povodom Bejkna), mogla primeniti pri pokušaju tumačenja slikarskog jezika Gordana Nikolića. Po toj distinkciji, Figurativno je ekvivalentno predstavljanju. Ono je narativno i opisno. Nasuprot tome, Figuralno (proisteklo iz pojma Figura ili, bolje, čista Figura), uprkos postojanju predmetnog podatka, podrazumeva odstranjenje, ili makar potiskivanje predstave u korist slikarskog čina. U ime slike kao rezultata postupka i procesa slikanja, a to je upravo slučaj Gordana Nikolića. U njegovim slikama, čitavim ciklusima, postoji upravo predmetni podatak, Figura: maska, lobanja, lik poznatog pevača, ali nipošto kao motiv koji valja opisati, nikada kao cilj koji treba dostići. To je, pre svega, početni impuls od koga umetnik polazi, da bi tokom rada taj predmetni podatak prerađivao (što je bitno različito od dorađivao), na mnoštvo načina vođen namerom istovremene gradnje i razgradnje slike. Ta slika – na prvi pogled možda paradoksalno – nikada nije apstraktna – jer uvek čuva makar najudaljeniji trag polaznog motiva, ali nije ni figurativna, ponajmanje predstavljačka, jer taj trag predstave bitno ne obavezuje pri utvrđivanju procesa, smisla i značenja ove slikarske operacije.


Posioje na zidu pred kojim Gordan Nikolić radi, zakucane fotografije koje su mu poslužile kao polazni motivi, ali odavno već njihova je funkcija simbolička. Svaka nova Nikolićeva slika nastaje u isti mah kao sećanje na prethodnu, ali i kao njen namerni zaborav. Slike u serijama, kojima kao da nema kraja, nastaju tako što se umetnik u isto vreme i pridržava, i beži od motiva kao početnog tematskog preteksta. Moglo bi se, ali nije nužno, pred Nikolićevim slikama pozivati na simboliku maske ili lobanje. Moglo bi se - jer to ovim slikama daje dodatnu težinu znaka sa mnogobrojnim referencama, ali ipak nije nužno - jer bitna moć ovih slika ne proizlazi iz te simbolike, nego iz samog slikarskog čina, gesta, iz rukopisa, postupka, proizlazi iz procesa koji je ogoljen i vidljiv u svakom od svojih osnovnih jezičkih elcmenata. Ceo jedan veoma razgranati repertoar slikarskih zahvata (poteza, linija, mrlja i njihovih preplitanja), realizovan u različitim slikarskim materijalima i supstancama (boje različitih sastava, mešavine pigmenata, gušći i razblaženi tuševi i dr.) - sve to uvedeno je u tok slikarske operacije, koja se izvodi dovoljno brzo da u potpunosti čuva spontanost ispoljavanja, ali uvek i dovoljno pribrano da ta spontanost ne naruši kulturu slikanja, u koju su kod ovog umetnika ugrađena mnoga istorijska i aktuelna saznanja, podrazumevana mnoga iskustva (Bojs, Rajner, Tvombli), o kojima ovaj umetnik vodi računa, iako se na njih nikada direktno ne poziva.

Slikarski proces Gordana Nikolića odvija se tokom vrlo dugog, ponekad golovo celodnevnog boravka u ateljeu sasvim malih dimenzija. To je proces u kome je svaki trenutak ovog dugotrajnog rada ispunjen naizmeničnom koncentracijom i rasipanjem psihičke i fizičke energije. Ali, obilna produkcija ovih slika na hartiji (slika i crieža u isto vreme) nije uslovljena težnjom da se iz njihove množine nekom naknadnom estetskom selekcijom razdvoje navodni pogoci od navodnih promašaja. Umetnik kao tvorac ovih radova nije obavezan da uspostavlja kriterijume za njihovo vrednovanje. Po sredi je, zapravo, karakteristični primer naglašavanja momenta umetničkog postojanja. Reč je o izvodenju jednog jedinog dela u ukupnosti njegovog neprekidnog nastajanja (Work in progress), pre nego o standardnom slučaju (hiper) produkcije pojedinačnih umetnićkih objekata. Otuda parcijalno izlaganje izbora iz sopstvene prakse, za ovog umetnika znači nerado pristajanje na fragmente iz jedne organske celine, na istrgnuća detalja iz jedne čvrsto uvezane trake. To je nasilno izdvajanje naizgled privilegovanih trenutaka umetnikove egzistencije, u odnosu na sve ostale, samom umetniku isto toliko bitne trenutke posvećene nastajanju umetnosti.

Umetnik - koji svoj rad obavlja kroz usamljenički boravak u prostoru u kome dok radi niko drugi nema pravo pristupa; umetnik - koji se bez ostatka posvećuje svakodnevnoj praksi bez konkretnog povoda javnog nastupanja; psihološki gledano, umetnik je koji podseća na ponašanje ranih enformelista i apstraktnih ekspresionista. To je umetnik koji nasleduje etičku ostavštinu klasičnog modernizma, pre nego što deli pogodnosti postmodernističkog nomadizma koji savremenog umetnika lišava mnogih donedavnih obaveza, čak i prema sopstvenim radnim pretpostavkama.

Gordan Nikolić je, po vremenu kada se pojavio i po nekim spoljašnjim osobinama svoga jezika, umeinik postmodernističke devete decenije. Po svojoj psihološkoj konstituciji, međutim, pre je umetnik modernističkog poverenja u pokretačku snagu umetnosti -pokretačku, ne više za okolinu, za druge, nego makar za samog njenog tvorca- za umetnika kao usamljenog pojedinca. Evo, dakle, još jednog slučaja koji se, na svoj način uklapa u danas sve češći sindrom "modernizma posle postmodernizma": koristeći se prednostima slobodnog postmodemističkog kretanja lavirintom sveta umetnosti, cilj je ovog opredeljenja u tome da čuva i sačuva modernističku vrlinu doslednosti nekim sopstvenim čvrstim ubedenjima.

31.12.1993.
Ješa Denegri
Datum objavljivanja: