Želim da iskažem unutrašnjost
a da ne odam intimnost
Tragam za apsolutnim slikarskim oblikom, uprošćenim ritmom koji proizilazi iz najtananijih unutrašnjih pokreta.
Kroz refleksiju ispoliranog metala konačnost postaje upravo neizvesna beskonačnost. U sukobu sa rustičnim preglednim formama, ove dubine metalnog sjaja kreću se ka višeslojnom analiziranju osnovnog stanja.
Snažno grebane, bušene, strugane, kucane, cepane, uništavane i nanovo sastavljene u sistem odnosa osnovne teme, glavne tačke i materija ove slike se (nadam se) ne razlikuju od svog referenta (ništavila).
Nepostojanje predmeta kao osnovna tema
i oslobođenje od opterećujuće očevidnosti
Slika je izraz potresa, borbe i pražnjenja duše – ona je tragedija i patos. Oblik prirode u ovom slučaju postaje simbol emotivnog stanja.
Procepi i ponekad skulptorski oblici nasilne tenzije plodovi su slikarstva ogledanja. Slikarstva unutrašnje, a ne spoljašnje perspektive.
Glavna tačka, proboj i šiljak
Sa odeređene distance smatram neke od formi na svojim slikama organskim.
Postoji uvek neki procep ili manja površina sočne boje, nekad linija, koja bi trebalo da zadrži pogled, da probode i za trenutak izazove neposrednu pripadnost kod posmatrača.
Materija – ona koju ništa ne može razoriti
Ona koja probada. Kada nema predmeta, nema forme, materija je ta koja govori. Nikad nije istovetna. Neposredna i sirova, ne daje se ponoviti.
Cilj mi je da dosegnem njenu obrnutu stranu. Uočiti nevidljivo, nagovešteno i naslućeno. Predočiti neprikazivo, jedino umom dodirljivo, trajno, večno.