Umetnik

Čedomir Vasić (1948)

Prati umetnika

Pretraga

"Sintetički pejzaži" Čedomira Vasića

Autor: Irina Subotić (1941)

Na slikama Čedomira Vasića, sada okupljenim u celinu koju čini izložba Sintetički pejzaži, nema mladalačkih lutanja i neizvesnosti. Otvorena knjiga prošlosti, istorije, tradicije, koju on prelistava pogledom savremenika, njemu je blizak sagovornik, na šta je on već ukazao svojom prvom izložbom u beogradskom Domu omladine 1973. godine. Tada je parafrazirao dobro poznata dela velikih umetnika, primenjujući ne samo iskustva novih medija već i nataložena saznanja čoveka naših dana. Sadašnjom izložbom potvrđuje da je slikar preciznih i bogatih zamisli, koje izviru iz spoja višestruko uklopljenih teoretskih i plastičkih ravni, kao i da je gotovo puna decenija koja je protekla između nastanka njegovih prvih slika i sadašnjeg ciklusa uspostavila sigurne relacije na planu transponovanja prepoznatljivog sveta.

U ovom trenutku, pažnju Čedomira Vasića zaokupljaju gradovi i predeli kroz koje su, vekovima, prolazili hodočasnici različitih namera, sve do današnjih, turističko-potrošačkih. Čedomir Vasić se, angažovano, pita: šta će od tih hodočašća ostati u sećanjima posetilaca? Da li je uopšte moguće ponuditi objektivizovanu predstavu jednoga grada, dakle prepoznatljivu kao znak, kao urez, i istovremeno subjektivnu, originalnu, neponovljivu? U tom nastojanju on spaja više prosedea: ne preza od toga da koristi fotografiju, mapu, već poznati izgled, gotovo banalnu razglednicu nekog grada, na kojoj je upravo njegov simbol (Etoal - Šarl de Gol za Pariz, Partenon za Atinu, Dubrovnik viđen sa stena iznad Svetog Jakova), dajući mu obrise shematizovano, bez narativnosti, koja je bila karakteristika njegovih ranijih slika. Taj početni crtež Čedomir Vasić prevodi na jezik minimalnog značenja, pri čemu čitava struktura predela u prvom susretu ostaje samo na planu likovnog iskaza, da bismo tek sledećim pogledom prepoznali vrlo precizne snimke jednog određenog grada. Ta pojednostavljenost sasvim je prividna: ona je, u suštini, rezultat nataloženih postupaka primerenih motivu, tako da se autonomna svojstva likovnih rešenja (crteža, boje, površine, formata, namaza, svetlosti) javljaju kao finalni proizvodi višeslojnog zasićenja podtekstom i smislom. To znači da Čedomir Vasić u tumačenju odabranog motiva predela ili grada nikada ne kreće sa istog polazišta, već mu taj motiv pruža obilje mogućnosti, iz kojih on izvlači najosobeniju, drugim rečima - on prati zahteve uzorka. I ma koliko cela izložba ostavljala utisak celine, a svaka slika ponaosob bila na planu vizuelnog prijema ujednačenog dejstva, Vasić je svojim transpozicijama pristupio sa vrlo različitih polazišta. Na izvesnim slikama dominira simbolična vrednost boje (muslimanski kontrapunkt ljubičasto/zeleno za Počitelj); na drugima je, pak, osnovna koordinata treperenje svetlosti (Dubrovnik) ili prostorna određenost (Sveti Stefan); semantički elemenat je, verovatno, bio presudan za rešenje Beograda (beli grad sabijen crvenim poljima) ili Bleda, koji je za Čedomira Vasića - bled; ta prva asocijacija, koja ne mora da bude i metaforična, preneta je na likovni plan svetlim pojasevima koji se nižu oko bledske crkve i njenog karakterističnog zvonika, najpre kao vodeni pojas, zatim kao pojas zelenila, planina, neba. Posebnu odliku čini paralelno prikazivanje motiva iz različitih uglova, kao da se pogledi ukrštaju i tako doprinose dinamičnosti kompozicije (Sveti Stefan, Počitelj - na kojoj slici je grad snimljen iznutra, iz utrobe).

I kada je boja u pitanju, Čedomir Vasić uspeva da u prvi plan izvuče različita svojstva: jednom računa na vrednosti pigmenta, drugi put na kontraste ili komplementare, ali konstantu njegovog plastičkog tretmana čini gladak namaz, bez individualnog, ekspresivnog rukopisa koji bi skretao pažnju i dovodio gledaoca u ambivalentno stanje, u kome se traže alternativna značenja. Višeslojnost Vasićevog dela čini i spoj klasično iznađenih rešenja za razmere platna koje zasićuju naše vidno polje, optički i psihološki. Gotovo je nemoguće zamisliti da se količina izrečenih podataka na Vasićevoj slici smesti na manje dimenzije, iako je cela kompozicija u pojedinim slučajevima svedena samo na dve linije i dve boje.

Za evidentne razlike u njegovom pristupu motivu možda najbolje može da posluži primer dveju slika - jedne sa prikazom Venecije, viđene iz perspektive ptičijeg leta, a druge sa neonskim reflektorima nad nekim noćnim igralištem golfa. Artikulacija izgrađenog tkiva Venecije ističe iz starih mapa i utonula je u duboke reflekse tradicionalnog kolorita, tamnocrvene, zelene i plave, koje skupa slici daju arhivski ton. Nasuprot tome, trava igrališta, svetlosti reflektora i obezdušeno nebo negde u Kaliforniji - u Santa Barbari, na primer - dobili su vrednost sintetike, hemije, geometrije - veštački konstruisanog isečka života. To još jednom potvrđuje da Čedomir Vasić uklapa sadržaje svojih slika i u socijalni i civilizacijski kontekst, kome on pridaje poseban značaj, želeći da uspostavi pravu sponu i komunikaciju sa gledaocem i da zatvori krug koji umetnik inicira svojim delom. To delo postaje povod da publika ne samo ostvari sopstvenu relaciju prema prepoznatljivom objektu - Parizu, Dubrovniku, Atini - već umetnik pruža mogućnost i neposrednih intervencija, očekujući učešće publike slobodnim ponašanjem, u kome ludički trenutak vredi koliko i kreativni. Tako Čedomir Vasić uključuje i objektivnog sagovornika - slučajnog ili namernog posetioca - kako bi i on, svojim doprinosom, upotpunio višeslojnost njegovog ostvarenja. Ovaj već osvedočeni Vasićev postupak (setimo se njegovih manifesta publikovanih u kolonijama u Počitelju, Piranu i Prilepu) sastavni je deo njegovog stvaralačkog čina koji, kompleksno i višeznačno, postaje jasnije osmišljen priloženom dokumentacijom, koja prati sve procese rada. Tu postaje i evidentan uticaj novih medija - kadriranja, fotografije uopšte, video tehnike, koja pomaže prostornim rešenjima i slično, dok je film - ranije uočljiviji po umnoženim sekvencama i mimezi pokreta - sada teže prepoznatljiv. Kompleks svih ovih priloga potvrđuje da Čedomir Vasić pristupa likovnim rešenjima u trenutku kada je ubedljivo i temeljno obrazložio svoja polazišta, ne ostavljajući slučajnostima da umesto njega dovode do rezultata. Iako je teško ostvariti sve željene ciljeve, zakonitosti umetnikovog rada i misli obezbeđuju uvek dovoljno pozitivnih rešenja.

Irina Subotić
Datum objavljivanja: