Lice zemlje i lice čovekovo
"Lepota jedne stvari u osnovi je tajna te stvari."
(Momčilo Nastasijević)
(...)“Biljana Vuković više naginje jednoj romantičnoj varijanti ekspresionističkog izraza, koja se zasniva na dubokom unutrašnjem osećanju prirode, radosti, ili tačnije ljubavi pred njenom svekolikom lepotom i bogatstvom, kao i na sopstvenom osećanju suštinskog i potpunog pripadanja, tj. stapanja duhovnih i emocionionalnih prostora njenog bića sa ogromnim i živim organizmom Zemlje. To potvrđuje njena višedecenijska posvećenost jednoj istoj temi - pejzažu, kao ličnom doživljaju prirode, kojim se ona bavi od samog početka pojavljivanja na umetničku scenu, a naročito od sredine osamdesetih, kada, u duhu obnove nove slike, radi grafike velikog formata, dajući više prostora svom stvaralačkom uzbuđenju. Za nastanak grafika ove umetnice presudna su dva momenta: onaj u samoj prirodi, kada doživljaj predela i prve impresije prevodi u crtež, i drugi, u ateljeu, kada se ti predeli, već dodirnuti pogledom, vraćaju, da bi bili doživljeni u potpunosti. O ovom feno-menu, u filozofiji poznatom kao "unazad gledajuće sećanje", Zoran Gavrić, parafrazirajući Hanu Arent, piše: "Kada odlazimo na putovanje da bismo iz blizine razgledali ono što je vredno viđenja, često se dešava da tek u "unazad gledajućem sećanju", kada više nismo pod pritiskom utiska, stvari koje smo videli dolaze sasvim blizu, kao da one smisao otkrivaju tek sada, pošto više nisu prisutne".
Grafike, koje potom nastaju, rezultat su složenog i osetljivog procesa rađanja umetničkog dela, u kome se, pri konkretnom grafičkom postupku u klasičnim tehnikama akvatinte i bakropisa, prožimaju biće umetnika i sam motiv. Širokim zamasima četke po metalnoj ploči Vukovićeva, gotovo u dahu, definiše i iznova stvara padine i obronke isključivo brdovitih predela konrolisane prepoznatljivosti, najčešće onih oko Studenice, planirajući unapred razmeštaj i efekat bojenih deonica. Smenjivanjem svetlih, osunčanih padina i proplanaka jarko zelene i žute boje sa tamnim deonicama šuma, jaruga, drveća i stogova sena, ona postiže izuzetan naboj i dramatičnost. Takvom utisku doprinosi i grafizam snopova crnih linija, kojima učvršćuje bojom definisane planove i oblike i upotpunjuje ritmičku strukturu slike. Zapravo, ritam je osim boje i linije, osnovni nosilac njenog ekspresivnog izraza. Naglim smenjivanjem smerova ritmičkih tokova postignut je utisak stalnog pomeranja i gibanja brda, drveća, padina i strmih livada, zbog čega ovi predeli poseduju izražen vizibilni karakter, koji se povećava od grafike do grafike, kao u kadrovima nekog nemog filma, preteći da se oni, ti predeli survaju ili skliznu ne samo sa papira, već i sa same Zemlje.
Doslednim variranjem, na prvi pogled iste teme, Biljana Vuković stvara grafike različite u svojoj sličnosti, kojima kao pazlama godinama popunjava jedan ogromni imaginarni pejzaž - golemo živo lice Zemlje, nesamerljivo u svojoj lepoti i suštini." (...)
Datum objavljivanja: