Umetnik

Biljana Vuković (1949)

Prati umetnika

Pretraga

Biljanine mrvice lepote

Autor: Vesna Todorović

Slika Predela od samog početka stvaranja njenog sveta gospodari grafikama Biljane Vuković. Bez pravog premca, On je u njenom srcu, mislima, oku. On je sušta Istina koja ovaploćuje njene snove i maštovitost. Po Biljani, On je živi organizam, čije pulsacije obznanjuju neprekidne preobražaje. Biljana svojim, vazda budnim senzorima, ne odoleva neprikosnovenom zovu i otiskuje se na putovanja. Upušta se u svoje duševno-duhovne pustolovine radi prisustvovanja velikoj, svečanoj predstavi emanacije moći Prirode - ujedinjenja sa bićem Čoveka. Potpuno prepuštena tom dejstvu, nepreglednom dubinom svoga bića, Biljana upija osobine, značenja i isijavanja snage odabranog Predela. Ona prestaje da bude puki posmatrač mnogo pre skliznuća u krugove mentalno-emotivnih procesa stvaranja.

Identifikujući se sa Predelom, nepogrešivo prepoznaje argumente njegove moći, bez obzira da li je On prema naznačenim svojstvima surov ili pitom, otvoren ili tajanstven. Ovakva oznaka psihološkog sklopa bića Predela u delu Biljane Vuković oličena je osobenim, ekspresivnim načinom: majstorskim proporcionisanjem masa, sa rezultantom u monumentalnosti. U svekolikom ostvarenju umetnice ona obitava kao aksiomatska vrednost, što nas prirodno dovodi do posledičnog uvida kako je monumentalnost autentitičan predznak njenog dela. Sasvim očigledno vezan za doživljaj Motiva, odnosno Predela, u povratnoj sprezi Umetnik - Delo, ovako izdvojeni predznak se oglašava kao životni stav Biljane Vuković.

A unutar metodološki postavljene mreže naše mentalne arheologije, u istoj sondi, brižljivo sklonjen iza paravana introvertnosti, razotkriva se pravi okean emotivnosti. Ovo je podatak beskrajne važnosti, jer upravo u emotivnosti vidimo izvorište stvaralačkih moći. I zaista, jedino u procesima stvaranja Biljana ne uspeva da sakrije snagu istinske pasije: ne štedeći sebe, svoju energiju, niti emocije u toj drami "uzimanja/davanja", umetnica prolazi obavezna iskušenja višestrukih krugova sopstvene kreativnosti. Šta se zapravo unutar njih zbiva?

U Prvom krugu se odvija meditativni čin ispred Predela, dugačak koliko i sam dan, tokom kojeg Biljana izlazi iz same sebe, leteći oko Predela u potrazi za njegovom Dušom. Ovo snoviđenje možemo kvalifikovati kao identifikaciju, jer Predeo u okviru psihoanalize snova predstavlja neistraženi deo sopstvenog Ja. U toj prilici nastaju skice u olovci ili ulju. Kako skica Biljane Vuković nikad nije lakonska zabeleška impresije, ulje se pokazalo kao veoma pogodno, jer bolje prati slojevitost zahteva.

U jednom od krugova pojavljuje se i nova tema, poreklom iz grupacije zanimljivih, indikativnih Snova sa letenjem. Njih prati dvojaka konotacija: kao Letač/Orao/Biljana istražuje zapravo područja nesvesnog, ali u tzv. "već viđenom" Predelu (Machu Picchu), čime se neminovno postavlja i pitanje reinkarnacije, odnosno, da li je Predeo već viđen u nekom drugom životu. A radni rezultat svega
toga: niz crteža i grafika, izrazito dramatičnog obeležja - kod Biljane i inače sve počinje i traje sa crtežom.

Sledeći krug, koji u odnosu na klasični umetnički proces možda i jeste finalni, ali kako kod Biljane ništa nije konačno, on ipak ostaje samo jedan od zavoja spirale: kako sama kaže, nad matricom um se oslobađa svake kontrole i prethodnih saz-nanja, ustupajući mesto spontanosti, a skica viđenog predela služi kao mentalni most prema tom, sada udaljenom motivu. U obnovljenom/novom doživljaju fizički udaljenog dvojnika svoje duše, ostvaruju se Biljanine "mrvice lepote".

Ako su putovanja uslov za ovakve inkarnacije, onda je bitno osvetliti imaginarnu geografsku kartu u koju Biljana Vuković upisuje stanice svojih hodočašća. Nekako slutimo i postojanje ličnog, po svoj prilici tajnog itinerera: Studenica, Sopoćani, Kalenić, Octeoe, Machu Picchu, Višegrad...

Izdvaja se arhetip kao opšte mesto njihovog značenja, koji ih povezuje mnogo čvršće od bilo koje formalne odlike običnih geografskih toponima; brdo ili brdovit predeo, prisustvo ili blizina kultnog mesta ili nekog drugog značajnog objekta. To dokazuje da su na "karti" samo mesta koja sabiraju neobično jake energi-je. Imaginativni momenat se postiže obaveznim sveobuhvatnim pogledom "odozgo". To je pogled Letača, čijeje oko ispunjeno suštinskom predstavom prizora. A njegova se konstelacija može predstaviti kao doticaj triju elemenata: Brdo kao zemljani, Nebo kao vazdušni, i More/Reka kao vodeni. Jedino Brdo egzistira kao isključivi sastojak kompozicije. Inače, Nebo je u dijalogu sa Zemljom, a Voda u okviru trijade, čije je značenje promenljivo u zavisnosti od uloge svetlosti.

Važnost jedne stanice na Biljaninom nutu meri se snagom mesta, a ova, pak, količinom provokacije koja je potrebna da pobudi nastanak grafičkih nizova, složenih u ciklične celine. Cikličnost sama po sebi podrazumeva povratke mestu. No, za Biljanu to ne znači i obavezno vraćanje samom lokalitetu - ona je njega upila u sebe za sva vremena u toku prvobitne "seanse ulaženja u Dušu Predela". Jedanput doživljenom Motivu vraća se svaki put kad god ovaj "proradi" u njoj nekim novim iskazom - novo zapaženim problemom ili rešenjem za njega. Kao u prepisci sa prijateljima - ne zapostavljaju se stari radi novih. Tako svi motivi nastavljaju svoj paralelni opstanak u okviru njene umetničke i duhovne orbite. Čime se bolje može potvrditi ta, toliko značajna moć jednog mesta?!


Vesna Todorović
Datum objavljivanja: