Umetnik

Balša Rajčević (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Umetnički svet Balše Rajčevića

Balša Rajčević je stvaralac sa više “umetničkih zanimanja”. On je i slikar, i vajar, i pesnik i likovni kritičar. Nedavno mu je na 30. majskom salonu ULUPUDUS-a, u “Cvijeti Zuzorić”, pripala je jedna od pet ravnopravnih nagrada. To vredno priznanje donele su mu bele slike iz ciklusa “Prasak”. Jedan razlog više da porazgovaramo sa ovim svestranim umetnikom.

Nada Milović: Koliko ste nagrađivani i šta uopšte mislite o nagradama?

Balša Rajčević: Neki misle da nagrade imju negativan efekat na umetnika. Ja se ne bih
u potpunosti složio. Zavisi od tipa umetnika i da li je nagrada zaslužena. Za umetnika
sujetnog u granicama normale, vrednog, ambicioznog, a čije delo stvarno posedije umetnič
ke i istraživačke kvalitete, nagrada je podsticaj, moralna podrška, potvrda da se isplatilo uloženo vreme i trud. Za pravog umetnika nagrada ne bi smela da bude cilj već samo posledica rada. Ali, u našim uslovima, gde više gotovo da ne postoji pravo umetničko tržište, umetnički poslovi su svedeni na minimum, otkupi vrlo retki i novčano simbolični, pa nagrade na mnogim važnim izložbama više nisu novčane - svaka nagrada, u smislu priznanja i selekcije, dobija na težini kao gotovo jedina preostala satisfakcija za umetničko angažovanje. Inače, ovo mi je jedanaesta nagrada. I većina drugih su vrlo ugledne.

Nada Milović: Kao skulptor bili ste poznati po ciklusu “Anamorfoze”. Koju vrstu skulpture sada radite i kako biste je odredili u odnosu na ranija dela?

Balša Rajčević: Ima i sličnosti i razlika. Umetnički razvoj uvek, podrazumeva razliku promenu, a idejna doslednost senzibiliteta i ličnosti, podrazumeva sličnost. U mojoj skulpturi je uvek bila prisutna naglašena ironija, direktan rad u materijalu i sa materijalom, kao i boja. Zapravo, ja nikada nisam radio skulpturu u klasičnom smislu. “Anamorfoze” su bile umetnički objekti, skulpture od industrijskih cevi su naginjale asanblažu i nekoj vrsti novog konstruktivizma i redizajna, a najnovije su čisti asanblaži. Jaka ironija u mojim ranim skulpturama - objektima izražavala je sumnju i podsmeh na temu savršenstva euklidovske geometrije, kao i na temu svakog čvrstog, strogog, hladnog, nepopustljivo dogmatičnog, kategorijalnog mišljenja. U drugoj fazi oštrica ironije bila je usmerena na jedan gotovo ekološki problem odnosa: umetnost - industrija - priroda. U najnovijim skulpturama - asanblažima iz ciklusa “Buketi” ironija je takođe naglašena. U ovim asanblažima u strukture sačinjene od industrijskih plastičnih cevi dodajem oblikovane elemente: cvetove, zmijske glave, pacovske glave i dr. Tu je primenjen princip kontrasnog obrta i iznenađenja, poput antinomične poruke Bodlerovog “Cveća zla”.

Nada Milović: Kako biste objasnili nagrađeni ciklus belih slika “Prasak”, 1997-1998?

Balša Rajčević: Ove bele slike su u vezi sa mojim ranijim slikama i sa skulptorskim senzibilitetom uopšte. One su proizašle iz ciklusa “Prastvaranje”, iz slika koje su bile polihromne, sa svetlosno usijanim žarištima, naglašenim energetskim jezgrima i vulkansko-erupcijskim asocijacijama. U jednom trenutku, šireći izražajnu skalu materijala shvatio sam da bi tu boja bila suvišna, veštački dodatak,”šminka”.

Nada Milović: Neki vas nazivaju svaštarem?

Balša Rajčević: Zlonamerni to nazivaju svaštarstvom, a dobronamerni svestranost.
Recimo, Sreto Bošnjak i još neki ugledni likovni kritičari zovu me sasvim ozbiljno: homouniverzalis. Mislim da je ovovremeni, pravi izraz: multimedijalni umetnik. Ja sam u svim medijima dobijao pohvale i priznanja, u svakom bio plodan gotovo za jednog stvaraoca.

Nada Milović: Objavili ste i šest zbirki poezije, jednu zbirku priča i tri knjige iz istorije umetnosti, kao i preko 600 likovnih kritika. Kako i kad sve to stignete?

Balša Rajčević: To me mnogi pitaju. Radom i samo radom, a prisutan je i učinak talenta.
Često u šali kažem: “Radim 24 sata dnevno, a kad moram i prekovremeno”!

Ekspres Politika, 1998.
Nada Milović
Datum objavljivanja: