Umetnik

Balša Rajčević (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Slike reljefa

Svetislav Feđa Pešić (1936) pripada onoj porodici samorodnih stvaraoca koji neopterećeni „profesorskim estetikama“ stvaraju pre svega iz sopstvenog bića, iz kreativne radoznalosti i ličnog nezamenljivog ali presudnog senzibiliteta kao i iz sadržaja sopstvene svesti obogaćene i akumulirane različitim iskustvima. Mada nisu obavezne veze različitih iskustava, neke veze, makar i blage, uvek u umetničkom razvoju jedne ličnosti postoje - često podsvesno i utoliko autentičnije. Nije zbog nametanja onog što znamo, ali nove slike – objekti – reljefi ovog autora proizišli su: koliko iz njegovog dugogodišnjeg scenografskog-teatarskog iskustva, toliko, i pre svega iz specifičnog senzibiliteta duže kultivisanog kolažiste.

Još se uvek poznavaoci koji prate umetnost sećaju Feđinih raskošnih i maštovitih kolaža velikog formata u kojima je pokazao inventivnosti perceptivnih i asocijativnih sposobnosti da od gotovo foto-reprodukcijskog materijala osmišljenim izborom, jukstapozicionom kombinatorikom i prikladnom intervencijom, kao i ponetom imaginacijom ostvari nove, nečekivane, u kreativno-izražajnom smislu često uspele celine. Iz navike da iz gotovog štampanog foto materijala traži i otkriva jezička, izražajna i radno materijalna sredstva izražavanja istovremeno opskrbljenim iskustvom moderne umetnosti (ready made, asanblaž, art trouve; slika-objekt, reljefni kolaž - Pešić, nije ravnodušni i „slepih očiju“ prošao pored glavnog radno-oblikovnog i izražajnog materijala svojih slika – objekata).

Uostalom, veliki deo moderne umetnosti baziran je na otkriću materijala i „tehničkoj dosetki“, na izražajno imaginativnoj vidovitosti, na potencijalno inicijabilnom, pokretljivom senzibilitetu umetnika. I tako se F. Pešić u otpadnom materijalu drvenih ploha – upotrebljenih u kamenorezačkim radionicama u funkciji mekih podmetača, koji štite, pri rezanju skupocene dijamantske testere od oštećenja – otkriti uzbudljive i inspirativne „grafičke“ i plitko reljefne srukture sa slučajno i različito ukrašenim spletovima ureza od testere.

I po principu čuvene kreativne devize J. Arpa „Ja izabiram slučaj“, on će isti materijal brižljivim izborom upotrebiti kao radno izražajni materijal. Kao vajar što upotrebljava glinu, mozaičar kamen ili slikar boju. Posle strogog selektivnog odbira (kao u foto kolažu), sledi procedura složene, brižiljive, suptilne manuelne intervencije na tim gotovim odabranim komadima: bojenje, patiniranje, bajcovanje, šmirglanje na odredjenim mestima, urezivanje dodatnih linija, voskiranje i sl.

To je jedan kompletan postupak brižljivog svojevrsnog podslikavanja i islikavanja, postupak koji rezultira finom senzibilnom materijalizacijom u pogledu smene različitih faktura, struktura, tekstura, patinskih preliva. Od strogog, britkog i sirovog u vizuelnom smislu, materijala mašinskog karaktera – porekla, tako nastaje nova celina brižljive, osetljive i zasićene manuelne obrade. Nove oblikovne celine nastaju rasporedjivačkom, kompozicijskom kombinatorikom gotovih elemenata na drvenim pločama, konačno zaustavljenim u jednom trenutku – fazi zadovoljavajućeg izražajnog odnosa po nameri i osećanju autora, koji se na kraju lepkom fiksira za pozadinu (sve vrlo slično radnom postupku papirnog kolažiranja).

Mada autor u duhu modernog senzibiliteta koristi gotovo materijal, poštujući njegova potencijalna materijalna i izražajna svojstva, materijal kao jezik po sebi, direktno, a ne indirektno upotrebljen; iako tu nema silovanja i dodavanja, ipak pristup F. Pešića je klasičan: u domenu pravila likovne izražajnosti – ekspresivnosti bliske iskustvima asocijativne apstrakcije, sa krajnjom težnjom ka rešavanju konsekvenaca problematike spoljašnje oblikovne prirode: u domenu rešavanja mogućeg izražajnog odnosa oblika i prostora i različitih u datom, izabranom prostoru. Iako je pošao od materijalne datosti pronadjenog gotovog materijala, to Pešića nije odveli ni u neko parcijalno, ni minimalističko, radikalno razmišljanje i rešavanje.

Oblikujući nove celine on ostvaruje, od komada do komada, široku lepezu oblikovne asocijativnosti. Mada je primetno da u delima preovladjuju arhitektoničke strukture kao konglomerati naglašeno ritmiziranih sastavnih odnosa – duhu prirode samih polazišnih elemenata – sugestija izmeštenog, iščašenog, pomeranja kao i lebdenja, centrifugalnog prostornog rasparčavanja, u pojedinim delima takodje je prisutna. U svakom slučaju, pa gotovo svim svojim svojstvima: idejnom, materijalnim, tehničko-zanatski i izražajnim, po originalnosti osnovne polazne inspiracije i odgovarajućoj izvodjačkoj realizaciji, ali i ukupnim izražajnim rezultatima, ovaj ciklus reljefnih objekata-slika predstavlja nesumnjivo najbolji deo autorovog dosadašnjeg rada.

Balša Rajčević, Likovni život
Datum objavljivanja: