Umetnik

Balša Rajčević (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Monografski značaj

Ovo je prva samostalna izložba Balše Rajčevića u Zagrebu. Zato njezin, i izvjesan i selektivan, retrospektivni(monografski) značaj, ima višestruko opravdani smisao. Njime se najpoštenije i najrečitije, premošćuje vrijeme tek djelimičnog poznavanja ali i ono nepoznavanja. Njime se stiču pretpostavke u kontekstu cjelokupne jugoslavenske skulpture u kojoj je praktična i teoretska uloga Zagreba stvarno nezaobilzna, i višestruko važna.

Balša Rajčević započeo je kiparsku karijeru, “onako” zbiljski, na kraju svojih dvadesetih i početkom tridesetih godina, tamo negde 1968/72. godine. Sve prije toga (pa sve do kraja 1972) bilo je učenje i snalaženje u samom sebi, ponajpre. Zatim, učenje i snalaženje u ovom našem vrlo složenom, “šarolikom” svijetu kiparstva. Ta temeljitost, uz sav njegov temperamentni nemir, i mnoštvo njegovih slutnji (pristeklih iz tog nemira), imala je svoju razložnu istraživalačku postupnost, i rezlultirala je inventivnim, sasvim autorskim opusom, zrelo utemeljenim 1973. godine. Znači: autorskim ne radi autorovog potpisa već radi autorske poetike koja ga je stvorila, i koju ta djela (čitav ovaj izloženi opus!) emaniraju. Da, ova izložba sastavljena je upravo kao izbor od 44 skulpture vremena 1973-1985, i od 9
akvarela (er-braš) nastalih 1985. godine. Poznavajući Balšin opus u kojem se dosljedno, kao dominantna inačica, ističe organička i ironička fiksacija, ali i njihova konfrontantna nejednoličnost, potrebno je, ipak, projasniti da je ovaj konzistentni, naglašeno organički i ironički, izbor “tek” ona njegova (primarna) pretežnost koju ja najviše volim, i koju smatram jednom od vrhunskih u cjelokupnoj srpskoj i jugoslavenskoj skulpturi sedamdesetih i osamdesetih godina, posebice, i osobito na području metaforičke skulpture. Kroz tih 12 godina B.Rajčević stvoriio je sardonički
duhovitu samosvojnu metaforičku skulpturu. Kod Balše i prepoznatljivo postaje izmišljeno, postavši posebna osobnost. Tako je u svim njegovim metaforama i aluzijama obličja. Ali tako je i u kiparskoj osećajnosti likovnog sredstva (materijala), u njegovoj i “potirućoj”, i potvrdnoj, i transkribiranoj “drugoznačnosti”, u njegovoj pretvorbi u svojevrsni sardoničko - metaforički domišljaj - total. Tako je, ili time je, baš sve izmišljeno: tako je skulptura neka “treća” predmetnost, neka nova, usporedna stvarnost, neka “pitalica”, neka vrlo darovita, moderna (iz tokova tradicije) srpska “doskočica” o “stvari” o “stvari skulpture”...

I to ove današnje, Balšine (ali, jasno, ne samo njegove) skulpture - nehelenističke, i uopće nemediteranske, moćne (od nekog drugog podneblja - svijeta), “novo-folklorne” koliko i “tehnološke”...stvorene od onog što sajedinjuje naš, autentično naš, ukupni dandanaš nji, koji je, k tome, uz sve drugo, i naša sveobuhvatna realnost, naša narav! A ta naša narav nije nam nasljeđe ni od juče, ni samo do sutra, prekosutra, uz sve izmjene, uz sva iznenađenja.

Balša svojom osjećajnošću idealizacija “premeće” tu narav u skulptorsku suštinu, u hermetički suštinske stvari. “Premeće” je u neke simbole, u neke zapise - pohvale životnosti i besmislenosti za nju vezane. “Premeće” ih u zapise slatke gorkoće i kićene pretenzije. I to sve radi jedino uz pomoć likovnog sredstva kao jedinog sredstva. Izlijeva ih Balša i u neke svojevrsne, osobne, krajputaše, i u onu, neku..., lirsku začuđenost koja dolazi samo nakon pređenog puta raznih poznatosti.
Zagreb ovom izložbom mnogo dobiva. Uz izazovnu sliku o jednom uistinu zanimljivom, mislenom i inventivnom čovjeku, dobiva priliku da napokon detaljnije upozna jedno kiparstvo, koje svojom autentičnošću obogaćuje ne samo njegova saznanja o relevantnim ličnostima u našoj suvremenoj skulpturi već i proširuje strukturiranu spoznaju o svijetu našeg zajedništva kao duhovne stvarnosti. Da, riječ je o onoj spoznaji u kojoj je umjetnost, umjetnik i umjetničko djelo, naočit kvalitet u dijalektici Istine! Istine o vremenu, sredinama, ljudima... Istine uvijek i nadasve složene, i nedovršive ali uvijek nenadoknadivo zakinute bez osobitosti zapisa umjetnika, bez umjetnosti. Baš takva (samosvojna i suštinska vremenu svoje prošlosti i svoje sadašnjosti) je ova izložba - zanimljiva “knjiga” kiparskih zapisa iskustva svoje bitne stvarnosti - dvanaestogodišnji vremeplov kipara Balše Rajčevića.

(tekst predgovora za katalog)
“ODJEK”, Sarajevo, 15. - 30. april 1986.
Vlado Bužančić
Datum objavljivanja: