Umetnik

Balša Rajčević (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Kad jaganjci utihnu jave se gmizavci

Bele zmije od PVC-a čine izložbu beogradskog vajara, slikara, pesnika i krutičara Balše
Rajčevića, prire|enu, ovih dana, u Galeriji ULUS-a. Izuzetno edukovan stvaralac, bogate
biografije, govori za „Blic“ o svojim novim skulpturama:
Zmija ima veoma široko simbolično značenje, od najpozitivnijeg do najnegativnijeg. U
idejnom konceptu moje izložbe, zmije imaju vrlo odre|ena značenja, kao simboli pragreha,
greha uopšte, kao i opasnosti, straha od ugroženosti sveprisutnim zlom. Poruka ove izložbe je nastala kao reakcija na vreme i sredinu u kojoj živimo. Zato je sprovedena prava prostorna ekspanzija: zmija, hobotnica i drugih gmizavaca i polipastih stvorenja, koji su jasna metafora greha, u rasponu od pragreha Adama i Eve do savremenog greha izopačenog sveta punog zla i nemorala; pa i ekološkog greha industrije prema prirodi, jer nju (industriju) simbolizuju lučni PVC elementi od kojih su oblici sačinjeni.

Kakav je vaš komentar na to da u mnogim psiho-testovima zmije vezuju za pojam
libido?

- Moje su zmije nastale iz nužnosti poštovanja potencijalne ekspresije materijala i iz
promišljenog koncepta. Produkti su svesti a ne nagona, mada u ovim delima ima i podsvesnih premisa, ali pod kontrolom.

A, zašto su zmije baš bele?

- Belo je za mene, stanje neutralnosti i otvorenosti, ugrožene nevinosti, dobrote i čistote. Bele zmije u skulpturama imaju nameran ironičan paradoks, obrnuto značenje, kao i apsurdan spoj u nekim komadima krajnjih suprotnosti: cveća i falusa sa pacovskim, zmijskim glavama i oštrim kljunovima.

Koliko se i po čemu vreme u kome živimo razlikuje od onog o kome je sanjario
Balša Rajčević?

- Ja nisam razočaran kao sanjar, već kao jedan normalan gra|anin i inventivan umetnik,
kao racionalno, moralno i emotivno biće. U nas su sad svi normalni kriterijumi poremećeni, da nam više ništa ne izgleda nemoguće - gotovo da je ovde neverovatno postalo obično, „normalno“ i svakidašnje!

Iz kog poriva su nastala „Jagnjlišta“ - vaša najnovija zbirka pesama, nominovana
za nagradu „Oskar Davičo“?

-Tako|e iz osećanja ugroženosti univerzalnih vrednosti života u današnjem svetu. Iz žala
za „rajskim“ dobom sveta, dobom dobrote, lepote, čistote i istine. Pored ostalih, glavni simbol knjige je jagnje.

Kako je jednom poeti danas?

- Ovo vreme je nevreme za poeziju i nenaklonjeno pesnicima. Dobar, pravi pesnik koji
reaguje kritički na izazove sveta u kome živi, oseća potrebu za slušaocima, za komunikacijom, i zbog te uskraćenosti je usamljen. Hteo bi da mu se čuje glas, da menja degenerisani svet, ali nailazi na gluve uši i mrtva srca.

Šta biste odgovorili onima koji smatraju da svaštarite?

- Tako me nazivaju ljubomorne osobe skučenog duha. Oni lenji i neplodni, oni bez dela
a s pozom umetnika, ali i to danas, nažalost, prolazi u ovoj provincijalizovanoj,
poprostačenoj i što je najopasnije, ravnodušnoj sredini za prave vrednosti. Pravi umetnici, bogatog duha su svestrani. Za sve medije, kojima sam se bavio, dobijao sam pozitivne ocene stručne kritike. Napred okarakterisanom tipu ljudi smeta uspeh drugog i na samo jednom polju, a višestruki uspeh im umnožava pakost.

Znači, i danas ima „renesansnih“ ljudi?

- To, uopšte, nije sporno. Problem je pre u konzumentima. Svestrano obrazovanih
stručnjaka je malo. Parcijalisti su nepoverljivi prema slojevima koje ne poznaju.

Što vas danas, ipak, naviše brine, a šta podstiče da istrajavate?

- Brine me dugotrajnost ovog sunovrata, kao i nedostatak realno sagledljivih pokazatelja
za skoriju bolju budućnost. A, podstiču me: moj neuništivi optimizam, borbrnost, buntovnička priroda i ljubav prema životu.

Da li za nečim posebno žalite?

U ovoj bezizlaznoj situaciji u kojoj se nalazimo, sve više žalim za šansama koje sam
imao u svetu: Francuskoj, Italiji, Nemačkoj... Imam žive svedoke za tu tvrdnju.. Nikad nisam pokušao, jer ko bi mogao i pomisliti, pre dvadeset-trideset godina, da ovde može da bude ovako loše. Zato, razočaran, sada sve više mislim na te šanse, ali kasno, jer se stvaranje afirmacijae u svetu (što se u likovnim umetnostima može ostvariri samo kad se tamo živi) ne počinje u ovim godinama.

Koji tip umetnika cenite?

- Od dva tipa umetnika, onog koji pati od kompleksa zatvorenog, kobajagi doslednog
opusa i „nomadskog“ pikasovskog tipa - više cenim ovog drugog. Prvi se ne menja, često
akademizuje sopstveno delo, degradira ga na zanat u funkciji naučenog. Tom tipu je navodna doslednost - izgovor za neinventivnost. Taj tip je učauren u svoje delo, i od njega ne vidi spoljni svet. Nedostaje mu duhovne hrabrosti i radoznalosti. Potseća me na igrače u pokeru, koje nazivaju: stiskavci, ziheraši, kalkulanti. Noviji tip, blizak meni, je sve suprotno od nabrojanog. On reaguje svojim delom na izazove stvarnosti, ne plaši se promena jer je inventivan i plodan, i u promenama je uvek svoj. Takav tip hrabro osvaja i napušta osvojeno, gradi i „ruši“ da bi ponovo gradio.

„Blic“, 9. maj 2000. godine
Ljubica Jelisavac
Datum objavljivanja: