Umetnik

Balša Rajčević (1941)

Prati umetnika

Pretraga

Čuvar starog i graditelj novog

Radovi Balše Rajčevića poznati pod imenom “Anamorfoza” doživeli su veliki uspeh na ovom istom mestu 1978. godine, posle čega je usledila i značajna godišnja Nagrada SIZ-a kulture Beograda za najuspešniju izložbu održanu u gradskim galerijama. Prikazujući i ocenjujući tu postavku, likovni kritičar Kosta Vasiljković1) nadahnuto je i sa razumevanjem pisao o značaju izloženih objekata kao novini, kako na formalno-jezičkom tako i na sadržajnom planu, ali je kroz “neslužbenu marginaliju” izrekao i jednu bojazan da “Rajčeviću odista neće biti lako da dođe do novih teza, do vizije koja će vrednostima parirati složenoj plastičko-značenjskoj punoći sadašnje vizije, pošto je svoje stavove doveo do punog ispoljenja”. I zaista, bilo je teško poverovati u tom trenutku da će ovaj skulptor smoći snage da tako brzo i uspešno učini korak dalje u svom razvoju. Međutim, odlika je svih velikih i pravih umetnika našeg vremena da bez
sentimentalnosti ostavljaju jednom osvojene prostore i da pionirski kreću u neizvesnost novih istraživanja ne izneveravajući osnovne postulate sopstvene ličnosti i samog bića umetnosti. Balša Rajčević se kroz dosadašnja predstavljanja publici pokazao takvim, pa ga takvog srećemo i u ovom poslednjem. Promenivši iznova sredstva umetničkog izraza, ovog puta opredeljenjem za PVC-cevi, on je ne samo osvežio i obogatio prirodu samog umetničkog govora. U predhodnom ciklusu autor je bio u poziciji pronicljivog posmatrač a scijentističkog tipa sa statusom nezainteresovanog svedoka. Njegovo deloivanje imalo je za primarni cilj da kroz odgonetanje morfoloških zagonetki pokaže svu relativnost naših ustaljenih opservacija, kao i dogmatizovanih shvatanja. Poslednjom izložbom Balša Rajčević preuzima na sebe i ulogu graditelja sa teškim i složenim zadatkom da od materijala i oblika stvorenih industrijskim putem, dakle od jedne već ljudskim prisustvom preobražene prirode, izgradi novi svet, u čijem srcu će i nadalje pulsirati one vrednosti starog na kojima se temelji ljudska egzistencija. Proizvod ovako zamišljene i realizovane ideje, kao uostalom i svaka druga pojava ostvarena u celosti, otvara mogućnosti mnogostrukih pristupa. Izdvojmo dva najbitnija: radovima iz ovog ciklusa autor je ili hteo da proverenim i neprolaznim kvalitetima dodeli novo ruho, primernije vremenu u kome živimo (pozitivna varijanta), ili je cela izložba velika alegorija o nepovratno izgibljenoj autentičnosti prirode, onog ljudskog staništa koje se ne može ni sa čime zameniti (negativna varijanta). U tom slučaju stihovi Branka Miljkovića: “Evo cveta dovoljno smelog da miriše Na praznom mestu i u uspomeni”, dobili bi najprikladnije vizuelno opravdanje i mogli bi stojati kao moto ove izložbe. U svakom slučaju, polifonost mogućih tumačenja šifrovanih i kroz objekte emitovanih poruka potvrđuje zapažanje da prisustvujemo procesu građenja (sinteze), a ne minucioznom rasčlanjvanju (analize) sveta, što predstavlja bitno drugačiji stav umetnika od dosadošnjeg, ali istovremeno svedoči o postojanju neobično bogatog i složenog poetskog izraza. Bilo bi zanimljivo i neobično za jezik vizuelne umetnosti uopšte obraditi spektar stilskih figura koje u svom govoru koristi ovaj umetnik. Pomenimo samo metaforu, personifikaciju, paradoks, perifrazu, ironiju, simbol, sinesteziju, elipsu.

Sva ova množina i raznovrsnost upotrebljenih figura upućuje na zaključak da je sam govor zasnovan na principu složenog nizanja asocijacija koje su primarno vezane, naglasimo to, za rešavanje problema plastike.

Aleksa Čelebonović je u tekstu za ovu izložbu istakao i objasnio (dobre izložbe su uvek inspirativne) unutrašnji dinamizam koji proističe iz razlikovanja podloge od nanosa, skulpturalnog i prostornog od slikarskog i površinskog, kao i sam metodološki postupak koji iz pomennutog razlikovanja proizilazi, a na kome Balša Rajčević izgrađuje svoju stvaralačku koncepciju. Ovo izvanredno i tačno zapažanje upotpunio bih simboličnim smislom koji na ovakav način upotrebljeni materijali i sredstva dobijaju. Podloga od plasitč nih cevi oličava FUNKCIJU koja je u filozofskom smislu izraz za prazninu, dok površina od nitro i nekstel boja (postojanost, trajnost) ne samo što dovršava
delo, već precizira govor pridodajući mu doživljaj i emociju. Značaj koji Balša Rajčević daje boji u svojim objektima upućuje nas na razmišljanje o istinski novom, savremenom ekspresionizmu primerenom trenutku u kome jesmo, za razliku od transavangardnih pokreta koji samo variraju neke već osvojene načine umetničkog izražavanja. Istovremeno, ovakvim postupkom umetnik vraća predmetu dostojanstvo koje se izgubilo kroz tretman isključivo upotrebnog vrednovanja i time se bori protiv praznine sveta. Sam prelaz FUNKCIJE u EGZISTENCIJU potenciran je apliciranim detaljima (slavine, ventili), što ambivalentnog pomenutog odnosa čini još uočljivijim. Trebalo bi, takođe, istaći i formalni dinamizam Rajčevićevih objekata, jer nas taj momanat vraća prvobitnoj tezi o iznova stvorenoj prirodi kao čovekovom najkompleksnijem ogledalu. Retko kada smo u prilici da na jednoj izloždi, posebno vajarskoj, imamo utisak sveopšteg pokreta. Čudnovatom sintezom svih plastično-skulptorskih iskustava Rajčevićevi eksponati,
iako nisu mobilni, trepere, mrdaju, kreću se, prepliću, uvijaju, izviru, savlađuju otpore, susreću se, razilaze, ŽIVE. Bez značaja je za umetnost što su stabla, grane, korali, vetar, rogovi, prsti i trava od plastičnih cevi, ako one nose poruku o rastu, o klijanju, o zagrljaju i dodiru, ljubavi, nežnosti, ruci i večnosti. Kroz ovako složen proces velike sinteze u kome se nerazdvojivo prožimaju filozofska dosezanja istina o životu i vizuelna čulnost, proističu jedno iz drugog,
Balša Rajčević je usmerio svoje napore da izgradi što potpuniji govor, otvarajući time najbolje puteve svojoj pokretačkoj i istinski angažovanoj misli.

Dr Aleksandar Đurić
“Književna reč”, 25.3.1984.
Datum objavljivanja: