Umetnik

Anđelka Bojović (1951)

Prati umetnika

Pretraga

Čitanje u sebi

Autor: Mileta Prodanović (1959)

Najnovija istraživanja pokazala su da je čitanje "u sebi" desetinama vekova mlađe od pismenosti kao takve. Po psiholozima, kapitala je povezana sa čitanjem naglas i tek pojava brzopisa, "pisanih slova", otvara pretpostavke za "nemo" čitanje. Ukoliko bismo pojam "čitanja" proširili i na čitanje umetničkog dela - takođe bismo mogli da izdvojimo dva tipa, ono koje bi se ograničilo na posmatranje i konceptualno usvajanje iskustava već postojećih, poznatih ili manje poznatih ostvarenja, i ono "naglas", ono koje pored "upijanja" ima i povratni tok "ispoljavanja". Nešto što bi se možda moglo nazvati "vizuelno čitanje naglas".

Antoan Vato bio je slikar koji je i sam u svet umetnosti ušao putem ponavljanja, emancipovanja sopstvenog rukopisa kroz posmatranje i multiplikovanje dela prethodnika. Anđelka Bojović dugu seriju radova, slika, pastela i crteža, započinje radovima u kojima je Vato tek citat. Tema je, dakle, sam prizor dijaloga sa Vatoom. U tim ranim radovima postoji prostor, postoje naznake subjekta koji "čita". U radovima koji potom slede kadar se fokusira - na sam prostor Vatoovog dela, da bi još kasnije iz poznatih slika bili izabirani detalji, fragmenti. Taj predložak, kadriran, uvećan, postajao je u ovim "esejističkim crtežima" Anđelke Bojović tek sve dalji pretekst, potka oko koje se organizuje novo dinamičko polje.

Avantura "glasnog čitanja" Vatoa u delu Anđelke Bojović ima, jasno više modaliteta - postoje radovi u kojima je težište stavljeno na boju, ono što se smatra jednom od najznačajnijih dimenzija dela slavnog Francuza. Ali postoji i niz radova u kojima se svesno ukida ta dimenzija - da bi se naglasak stavio na nešto drugo. A to je temperament. U takvom čitanju, dominantno crtačkom, jasnije se ispoljava osnovna intencija ciklusa Anđelke Bojović, potreba dijaloga dva vremena, dva umetnika i dva ritma.



Mileta Prodanović


Datum objavljivanja: