Pretraga

Dalibor MartiniS, Membrana Tympani, video-instalacija, 1995.

Umetnici: Ana Adamović, Marija Aničić, Tomislav Ćurković, Igor Eškinja, Ivan Faktor, Alen Floričić, Ivan Kožarić, Mirna Kutleša, Dalibor Martinis, Paula Muhr, Vladimir Nikolić, Ivana Pegan Baće, Slava Raškaj, Davor Sanvincenti, Annika Ström, Dino Zrnec

Kustoskinje: Ksenija Orelj & Nataša Šuković



Od klasičnih medija do videa i instalacija, izložba kombinuje različite oblike umetničkog izraza koji se kreću ivičnim prostorima između pokretne i statične slike, prisustva zvuka i neme vizuelnosti, a u kojoj se pokušaj izvedbe glasa snažno oseća. Donosi radove uglavnom nastale u poslednjih desetak godina uz izuzetak Slave Raškaj čija je crtanka nastala 1899. godine.

Tihi krik: Cijelu priču mogu ti tek šapnuti na uho pokušava obuhvatiti srodne umetničke pristupe koji se bave fenomenima na rubu jezika i dosizanja osećajnosti, vizuelne elemente koristeći primarno za oblikovanje trzave zvučne slike – između nužde izgovaranja i bega u muk. Bez obzira oslanjaju li se na zvuk ili nasumično biraju nemu vizuelnost, umetnički radovi otvaraju liminalnu zonu u uvreženom sastavu vidljivosti i glasnoće. Mimo dijaloških i racionalnih kriterijuma oslanjaju se na introspekciju i posmatranje intimnih, ogolelih trenutaka unutarnje tišine. S one strane razgovetne glasovne artikulacije oživljavaju sporedne grlene moduse, hvatanje daha, zapinjanje glasa i potiskivanje krika koji se ponekad uspeva osloboditi i pronaći željenu rezonancu. Ljudski glas izdvajaju kao temeljnu projekciju ličnog prostora. Naslućuju njegove granice i pukotine u otvaranju prema drugome.

Zakinut za svoju osećajnost, glas prelazi u tihi krik. U svojoj neprisutnosti postaje još prisutniji. U radu Marije Aničić, razjapljena usta ukazuju na krik koji ostaje nem dok vrišti kao ''prodor stvarnog'', prodor u kojem pritisci stvarnosti izlaze na usta, rupu kroz koju celo telo beži. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, 1981.) Sasvim suprotno idealnoj artikulaciji glasa kao opuštene i smislene semantičke aktivnosti, radovi se posvećuju glasu u njegovom odsustvu, kao negativu ili senci govora. Oblikuju se kao izraz rubnih komunikativnih stanja. Postaju indikatori prisutnosti odsutnog. Bez jednoznačnih odgovora daju smisao kriku kao organskom vapaju za onim što nedostaje, onim što je teško dohvatljivo, nespoznatljivo. Koriste redukciju kao retorički postupak, kao veštinu onoga što nije, onoga što je namerno izostavljeno, a može se prepoznati u napetostima glasa, u njegovom tremoru, zapinjanju. Izvlače ono što se obično nastoji prikriti – nepoželjne nesigurnosti, isključenja, tiltove u uvreženim rubrikama normalnosti. Javljaju se kao Smetnje u komunikaciji u seriji crteža Mirne Kutleše ili kao izrasline na granicama kultiviranog i nepoželjnog tela u foto-instalaciji Paule Muhr (Double Flowers). Sučeljavanje eksponiranog i zasenjenog tela odvija se u titrajima skutrene ljudske siluete u instalaciji Udaljena intimnost Davora Sanvincentija. Silueta zastaje u vremenskom procepu između bliskosti i potrebe za distancom i razdvajanjem. U tom kolebanju nailazi na vrisak koji često ostaje nečujan za druge. Ne čujete li taj stravičan vrisak oko vas koji ljudi obično nazivaju tišinom? (Werner Herzog, Enigma Kaspara Hausera, 1974.)

Oslanjajući se na ono što je prećutano, preskočeno ili neprihvatljivo, radovi zastaju na preprekama prodirućeg i prikrivenog izraza. Neretko se pozivaju na apsurd i setan humor. U audio radu Put your faith in, Ivana Pegan Baće intimno pozivanje postavlja kao javnu izvedbu nasred grada. Moduliranim glasom iznova ponavlja stih pesme Who will love me now koji kao da dolazi s nebesa i istovremeno, iz utrobe nekog od neznanih pešaka. Kao što nam ostaje nepoznato je li otisak plavog kvadrata u nenaslovljenom radu Dine Zrneca negativ plavog monohroma na drugom delu prostorije, ili prodire iz nategnutog platna na kojem se i nazire?

Na Tihom kriku, kriza naracije i sporazumevanja prevodi se u krizne izvedbe glasa. Ističu se njegovi zaobilazni putevi, od mrmljanja do šapata. Doživljavaju se poput ljubavnih priča koje se šapuću nepristojnim tonom i tek u probrano uho. Umesto razgovetnog govora koji se lakše uklapa u jezičnu komunikaciju, ali i brže gubi u informacijskoj kakofoniji, radovi govore o dvojakom nezadovoljstvu savremenosti – istodobno nam nedostaje riječi i imamo ih previše. Kako navodi Susan Sontag u eseju Estetika tišine (1967.), Istinska praznina i čista tišina nisu izvedive, niti idejno, niti u zbilji. Već i zbog toga što umjetničko djelo postoji u svijetu popunjenom mnogim drugim stvarima, umjetnik koji stvara tišinu ili prazninu mora proizvesti nešto dijalektično: puno ništavilo, obogaćujuću prazninu, rezonirajuću ili rječitu tišinu.