Pretraga

"U jednom od vjerojatno najljepših eseja o fotografiji (Fotografija - umjetnost koja se skriva) Gerry Badger dao nam je naslutiti da obeshrabrujuća situacija koja se odnosi na medij tzv. „tihe fotografije" možda i nije tako crna kao što se povremeno naviješta. Vrijeme velikih otkrića i formalnih i tematskih je za nama, a vrijeme koje dolazi donosi i neku nipošto inovativnu, pa opet, iz neke nove, sugestivno artikulirane individualne perspektive, tako rado prepoznatu potragu za etimologijom bliskosti.

Ako prihvatimo da u mediju fotografije postoji skupina tzv. „tihih" fotografa, onih koji izbjegavaju neobične trikove tehnike i kadra, grandiozne teme i izazivanje stila napadnim posredovanjima između stvarnosti i prikaza, radije plivajući izvan struje, vjerojatno neće biti teško zaključiti kako je Marko Ercegović jedan od njih. Pozicija koju odabire nehajna je vizura „u prolazu", pogled kojim nenametljivo i bez akcije tijela (saginjanja, približavanja ili sl.) bilježi stvarnost oko sebe. Ni poetika njegovih videoradova nije drukčija, dapače, pojedini se mogu shvatiti gotovo kao statement, poput Vrtuljka (2006.) u kojem je, odvajanjem od kamere i kontrole nad kadrom, do kraja ostvarena težnja za neposredovanjem, za odsutnošću njegova i bilo kakva pogleda koji bi uznemirio prirodni ritam stvari.

Kad promatramo svaku fotografiju zasebno, ne razmišljajući o idućoj, možda nećemo odmah shvatiti što im je zajedničko. S formalne strane primjećujemo dominaciju širokog kadra, zadržavanje prostorne udaljenosti od motiva, neke sitne „događaje" koji su jedini posve izoštreni i obično fluktuiraju oko sredine kadra. Katkad nije jasno što oni uopće predstavljaju, a kada privučeni detaljem shvatimo o čemu je riječ, vjerojatno će uslijediti pitanje - zašto? Zašto, na primjer, kist u nečijoj ruci na prozoru automobila, koncentracija na oblak iznad skupine turista? Ili, što rade ruke iznad monumentalne spomeničke arhitekture? Nitko uistinu neće pokušati dokučiti odgovor, ni fotograf koji podastire prizor niti mi koji ga promatramo. Pogled uglavnom klizi površinom stvari pokazujući svijet sastavljen od ulomaka i kratkotrajnih trenutaka koji su osuđeni na brzo nestajanje. Osjećaj bliskosti je nešto što se i inače rijetko doživljava i stoga odmak koji fotograf zadržava u odnosu na motiv ne može izostati iz interpretativnog obzora. Pa opet, svaki prizor u ovom ciklusu sadrži znak koji podsjeća na ljudsku prisutnost, postojanje mikrosvjetova za koje znamo da su tu, makar im se ne možemo potpuno približiti, odgonetnuti ih. U tim udaljenim vizurama slutimo dobro poznatu tjeskobnu situaciju nedostatka komunikativnosti. Svijet je tu, ali nedohvatljiv.

Ne znam pronaći točan izraz koji bi objedinio motive koje fotograf izoštrava. Jedan jedini videorad na izložbi, čiji se onomatopejski naziv proširio na cijeli ciklus, mogao bi možda poslužiti kao tajna šifra za intuiranje koda. Kamera je statična, kadar je dokumentarni: stol s nasumce ostavljenim stvarima, prozor, zavjesa koja vijori na vjetru i lagano udara u lampu - ding."