Samostalna izložba fotografija autora Aleksandra Kelića pod nazivom, "Iščezli", Galerija SULUJ, 21. septembar – 3. oktobar 2020.
,,Smrt je, zapravo, utvara amorfnog, čija pretnja pritiska naše postojanje“
Vladimir Jankelevič
(...) Autor, zapravo, beleži nevidljivo – prolaznost, isparavanje..., na tragu dvojnosti pojma iščeznuti, najpre kao preminuti, a zatim i izbledeti, u kontekstu gubljenja traga o zabeleženom liku preminule osobe, njegovog fotografskog supstituta.
Misteriozna nota uvek prati smrt. Čini se da i ljudi ne nestaju tek tako, već iščezavaju poput vila i zmajeva. I da li je, posle nje, sve onako kako ljudi misle da jeste? Pored pisaca, zagledanih u iščezle svetove, evo i jednog fotografa koji se u svojoj seriji radova bavi iščezlima i pomeranjem datuma iščeznuća, budući da dok ima traga i pojma o nekome, on i dalje, na izvestan način, postoji. (...)
I sam fotograf, prilikom svakog fotografskog beleženja realnosti, na neki način, iščezava. Možda je zato Keliću tema težnje za iluzijama zagrobnog života, te lika i kroz njega bića i duhovnog značenja iščezle osobe – podsticaj ne samo u kontekstu razmišljanja o životu i smrti, već i u domenu fotografske umetnosti i njene (ne)moći u pogledu pobeđivanja vremena, dakle, ne toliko estetske koliko psihološke i sociološke uloge fotografije. Objektivna i uverljiva, upravo je ona zahvalno sredstvo za domašaj amorfne supstance iščezavajućeg sveta.
(...) Ovom celinom kao da autor uspostavlja pomirenje usuda prirodnog propadanja čoveka i traga koji on ostavlja, uprkos tome što i sam radi na liniji ostavljanja tragova. U odnosu na aktuelni trenutak plime posledica dominantnog konzumerizma koji živimo, ona je – uprkos temi, zapuštenim pejzažima, odi efemernosti – neuporedivo manje avetinjska...
/iz teksta LJubice Jelisavac-Katić/
Izložbu čini 76 crno-belih fotografija različitih formata, nastalih u periodu od 1994. do 2020. godine, koncipiranih u 20 radova.
Lokacije snimanja: Sombor, Beograd, Zemun, Homolje, Sićevo, Durmitor, Stokholm, Solun, Kaljari.