U sredu, 19. oktobra u 19 sati u Galeriji SKC-a, Novi Beograd, otvara se samostalna izložba autora, Slobodana Đuričkovića, pod nazivom, "Asocijativne impresije". Izložba traje do 2. novembra, 2011. godine.
"Teško je pisati o slikarskom delu Slobodana Ðuričkovica, teško ali i zavodljivo i dostojno pera jednog pravog tumaca likovne umetnosti zbog njegove naglašene likovnosti, zbog jezika "čistog slikarstva" kojim se izražava. Jer to je slikarstvo koje se pre svega izražava bitnim i osnovnim sredstvima slike: bojama, površinama, flekama, masama, kompozicionim rasporedima i odnosima kao i varijacijama svetlosno tonskih kvaliteta, različitim relacijama pokreta ili bolje reći problemom kretanja slikarske površine u celovitom smislu. Kao što postoje manje-više čista poezija i čista muzika i ovo slikarstvo je svedeno na svoj entitet, maltene očišćeno od svih "stranih sastojaka": naracije, deskripcije, ilustracije, ukraćavanja i u najmodernijem smislu, u većini slučajeva je svedeno na ravnu površinu, znači i bez prostorne dubine ili dubinske imitacije kao poslednjeg prepoznatljivog tragareda stvari u svetu realnosti.
Ove nove slike se u razvojnom smislu logicno i dosledno nadovezuju na one iz ranijih perioda. Nazvali ih mi asocijativne impresije ili ekspresije, gotovo je svejedno, bitno je da navedene formulacije ukazuju na asocijativnost kao bitno svojstvo njihovog jezickog izraza. Medutim, retko su to radikalne asocijativne apstrakcije jer cini nam se da u njihovom prelaženju i pretapanju izmedu prepoznatljivog i neprepoznatljivog cešce pretegne prepoznatljivo, ali ne bukvalno i direktno, već u nagoveštajima, naznakama, naziranjima i naslućivanjima. Tu oblici kao da se kroz naziranje istovremeno i neprekidno gube i nestaju. A sve podseca na neku neuhvatljivu igru pokretnih "senki" i "silueta" "ljudskih figura" ili ljudskih glava kao i nedefinisanih oblika životinjskog ili predmetnog porekla ( koji asociraju na pticu, neku drugu životinju, panj, drvo i sl.).
Pitam se, dok ovo pišem, da li je Ðuričković dok je slikao znao i mislio na Leonardovo posmatranje stalno promenljivog izgleda oblaka na nebu, u kojima je navedeni genije, dugo zagledan, tražio i mnoge manje-više prepoznatljive oblike iz sveta realnosti pronalazio.
Zato je u početnoj fazi Ðuričkovićev slikarski radni postupak sasvim spontan, kroz brz direktan i neposredan rad bojom i četkom na podlozi. Zatim gotovo istovremeno ga slede, nadovezujući se u kontinuitetu: posmatranje dobijenog, prepoznavanje, pa likovno promišljena selekcija i adekvatna intervencija četkom a ponekad i diskretnim linijama olovke. Ustvari sve faze navedenog postupka komplementarno sadestvuju kroz objedinjeni radni proces. U likovno analitičkom smislu u ovom slikarstvu je na prvi pogled uočljiva česta upotreba u približnom smislu vertikala kao i dominacija prigušenog kolorita. Pravi umetnik obično radi ne ono što je naučio i što već zna, nego ono što oseća i što želi, ono što mora. Tako i Slobodan Ðuričković, profesor crtanja i zidnog slikarstva na Akademiji primenjenih umetnosti, znači vrsan crtač, kome veština realističko-mimeričkog predstavljanja stvari nije nepoznata, ipak radikalno apstrahuje i transponuje videni svet realnog u funkciji rekreacije jednog novog samosvojnog sveta slike.
Iako slikarstvo S. Ðuričkovića nije aktuelno, ni u današnjem duhovno stilskom, ni u trendovskom smislu ipak jeste u kvalitativnom, jer po nama ono što je u umetničkom i autorskom smislu dobro i uspelo, uvek i aktuelno. Mislimo da mu i opisano svojstvo "čistog slikarsva" daje karakter trajne, univerzalne aktuelnosti".
mr. Balša Rajčević