Aktuelno

Put za Evropu - Sa ukusom soli
21.03.2015. - 23.04.2015.

Put za Evropu - Sa ukusom soli


1/3 – 23/4/2015, Put za Evropu - Sa ukusom soli, Uroš Đurić, Siniša Iilić, Vladimir Nikolić, Darinka Pop-Mitić, Dragoljub Raša Todosijević, Studio Tommaseo, Via del Monte 2/1, Trieste, Italia. Otvaranje i razgovor sa umetnicima: subota, 21. mart u 18 sati, izložbu otvara Balada o pišto...

 

organizator: Kulturni centar Beograda
podrška: Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

Sa ukusom soli | Sapore di sale

Teorije o poreklu i značenju latinskog izraza Cum grano salis ili Addito salis grano (sa zrnom soli) uključuju i onu u kojoj je zrno soli bilo jedan od važnijih sastojaka u receptu za pravljenje protivotrova (Plinije Stariji) i jednu koja tvrdi da je činilo lakšim gutanje samog otrova. Iako smo u proteklom veku prolazili kroz različite ratove, krug se nije zatvorio jer posle života i smrti opet dolazi život. Gde smo pošli, tu smo došli i tako u krug. Sa Principom ili bez. Sa gorčinom ili ukusom soli posle.

Ako je istorija ona koju živimo, odnosno savremena istorija, potreba za stalnim preispitivanjem identitetskih okvira, principâ na osnovu kojih delamo ili ne, lične i zajedničke prošlosti zapravo su bila ključna pitanja o kojima je kroz radove umetnika govorio projekat Put za Evropu na „izložbenim stanicama“ u Beču, Subotici, Sarajevu, Zagrebu, Njujorku, Berlinu, Ljubljani i sada Trstu.

U zavisnosti od stava prema prošlosti i načina na koji je uključujemo u sadašnjost i život, razlikuju se i ukusi posle. A dobro je poznato da različite soli pokazuju svih pet osnovnih ukusa. Između govora koji sve negira i onoga koji pokušava svašta da opravda, ostaje malo mesta za poverenje, razum i razumevanje. Sa ukusom soli govori o značenju, koje se ne shvata doslovno, već shvata i ono što je izrečeno između redova.

Iako su kontradikcije između postojećih praksi i modernih projekata globalni fenomen, one ipak nemaju jednake razmere niti iste posledice u svakoj sredini, posebno ne u onim „nedovršenim“, incidentnim, siromašnim, kakvom se Srbija smatra i jeste.

Pitajući se kako da mobilizujemo duhove koji su umorni od svega i rezignirani, nepoverljivi jedni prema drugima kao i prema sebi samima, pozvale smo Dragoljuba Rašu Todosijevića, Uroša Đurića, Vladimira Nikolića, Darinku Pop-Mitić, Sinišu Ilića i Marka Tomaša da učestvuju u zajedničkom procesu razvoja koncepta, nastanka novih umetničkih radova koji su producirani za izložbu u Trstu i dubljem razvijanju poverenja.

Dvojako osećanje koje se kreće između kritičkog i nostalgičnog često ostavlja gorak ukus. Koji je to trenutak u kojem ne prepoznamo skrivenu poruku ili preko iste svesno pređemo i postanemo akteri prošlih i sadašnjih blokbaster  katastrofa?

 

UROŠ ĐURIĆ

Vade Retro Satanas! Video-instalacija, 2015.
Dvojica prijatelja, pedesetogodišnjaka, Musliman iz Sarajeva i Srbin iz Beograda, sastaju se posle 31 godine na planini Sabotin iznad Gorice, gde su se prvi put susreli u martu 1984. kao devetnaestogodišnji vojnici, pripadnici granične službe Jugoslovenske narodne armije i trajno sudbinski povezali deleći nonkonformistički pogled na svet. U drastično izmenjenim istorijskim okolnostima, tokom kojih su u proteklim decenijama preživeli postupno rasulo socijalističkog poretka, stvaranje etnonacionalnih država od nekadašnjih federalnih jedinica zajedničke države, građanski rat, opsadu Sarajeva, embargo UN-a, izbeglištvo, mobilizaciju, etničko čišćenje, NATO bombardovanje, pljačkašku tranziciju, neoliberalni prekarijat i kompradorstvo, nalaze se ponovo u Ljubljani, započinjući svoje dvodnevno putovanje ka nekadašnjoj granici zemlje koja više ne postoji, markirajući punktove tadašnjih tabua koji su izgubili svaki značaj usled promocije novouspostavljene, pseudouniverzalističke, neupitne društvene stvarnosti koja, kao i sve prethodne, teži ka utvrđivanju trajnog, konačnog poretka.
mart 2015.

Uroš Đurić (1964). Živi i radi u Beogradu. Aktivno izlaže od 1989. Tokom godina radovi su mu predstavljeni u Jeu de Paume-u u Parizu, Kunsthalle Fridericianum-u u Kaselu, Austrijskom kulturnom forumu u Njujorku, Kunsthalle-u u Beču, Zaheta galeriji u Varšavi, Frankfurter Kunstferajnu u Frankfurtu, bečkoj Secesiji, Muzeju moderne umetnosti u Sent-Etjenu, The Katzen Arts centru u Vašingtonu, kulturnom centru Tecla Sala u Barseloni, Ludvig muzeju u Beču, Forum Stadtpark-u u Gracu, La Maison Rouge u Parizu, Klovićevim Dvorima u Zagrebu i drugde. Sarađivao je sa Haraldom Zemanom, Reneom Blokom, Marinom Gržinić, Geraldom Matom, Lorandom Heđijem, Lenkom Klodovom, Tomasom Trumerom, Gabi Makert, Tobijem Majerom, Jarom Bubnovom, Tomasom Mizgangom, Viktorijom Kombalijom, Jižijem Ševčikom, Mikom Đerđesku... Radovi mu se nalaze u kolekciji Ludvig muzeja u Beču, kolekciji Esl u Klosternojburgu, kolekciji EVN u Marija-Encersdorfu, kolekciji Antoan de Galber u Parizu, kolekciji Muzeja savremene umetnosti, Telenor kolekciji, kolekciji muzeja Zepter i kolekciji Muzeja grada u Beogradu, kao i u mnogim privatnim kolekcijama širom Evrope. Više o autoru: http://www.urosdjuric.com/txt/strategies_of_excess.pdf

SINIŠA ILIĆ

Osam pejzaža zagađenja i ropstva Litografije, 2015. Ne mogu da budem siguran, ali kada pokušam da razmišljam o tome kakve sam slike gledao na zidovima i kakve posmatrao listajući knjige, rekao bih da su to bile grafike. U toj kući, bilo ih je puno, bile su na zidovima uramljene neprobojne šume, aktovi, a u knjigama su češće prikazivale oslobođenje, borbu ili rat. U nekim grafičkim izdanjima, za koja mi se čini da su ih zvali mape, bile su najrazličitije slike, apstrakcije, udaljena mesta, životinje; ne mogu da se setim da li su autori bili strani ili lokalni umetnici.

Siniša Ilić rođen je 1977. u Beogradu. Likovni umetnik aktivan u polju izvođačkih umetnosti. Njegov rad uključuje crteže, slike i instalacije. Ilić se bavi društvenim pojavama i mehanizmima, istražujući oblike rada, socijalnih tenzija i nasilja. Član je i jedan od osnivača TkH-a (“Teorija koja hoda”) – umetničko-teorijske platforme sa sedištem u Beogradu. Sarađivao je s nizom umetnika, stvaralaca, izvođača i teoretičara na različitim projektima. S Bojanom Đorđevim sarađuje na dugoročnom istraživačko-umetničkom projektu Pustinja slike i Tinom Gverović na nekoliko projekata. Radove je prikazivao u: Tate Modern, galerijama Calvert 22 i Forham London; Residency Unlimited, New York; Lofoten International art festival, Norveška; Metelkova, Ljubljana; Open Space, Beč; Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda, Salonu i Muzeju savremene umetnosti, Beograd, Galeriji Nova, Zagreb, Praškom kvadrijenalu scenskog prostora, DEPO-u u Istanbulu, Mestnom Muzeju, Ljubljana; Arsenal Gallery, Bialystok...Više o autoru: sinisailic.blogspot.com

VLADIMIR NIKOLIĆ

Praubistvo Video-instalacija, 2008.
Ubistvo jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića 9. oktobra 1934. godine u Marseju zabeleženo je kamerom. Snimke ovog ubistva na Zapadu je u to vreme distribuirao Universal Newsreels i predstavljeni su kao najneverovatnije slike ikada napravljene. U kontekstu paradigme medijskog društva 20. veka da – ono što kamera nije snimila, nije se ni dogodilo– ubistvo u Marseju može se shvatiti kao praubistvo, jer se radi o prvom ubistvu koje se odigralo pred okom medija. Pra-ubistvo, dvokanalna video-instalacija, predstavlja rekonstrukciju slika tog događaja, ali ne i samog događaja. Nove slike napravljene su s istih pozicija na kojima su se nalazile kamere na dan atentata, a detaljna mapa s lokacijama kamera sastavljena je zahvaljujući činjenici da je deo ulice La Canebière gde se dogodilo ubistvo, ostao gotovo isti do danas. U novim slikama nema ubistva, vidi se samo svakodnevni, rutinski život ulice – beznačajne slike koje u prisustvu istorijskih ukazuju na nestanak događaja iz slika, odnosno na činjenicu da u medijskom društvu slike postaju značajnije od onoga što prikazuju.

Vladimir Nikolić (1974), živi i radi u Beogradu. Odabrane samostalne izložbe:There is No Landscape, 1933 Contemporary Gallery, Šangaj, Kina, 2015; Revolucija, DKSG galerija, Beograd, 2014; The End of the World, Times Museum, Guangzhou, 2014; Voice-over, NT Gallery, Bolonja, 2009; Voice-over, Salon Muzeja savremene umetnosti Beograd, 2009; Autoportreti, HO Gallery, Marsej, 2008; Ritam, Gallery 2META, Bukurešt 2002. Odabrane grupne izložbe: Von oben gesehen. Die Vogelperspektive, Germanischen Nationalmuseum, Nirnberg, Nemačka, 2014; New Beginnings. Latest Acquisitions from the Collection of MoCA Belgrade, The National Museum of Contemporary Art, Bukurešt, Rumunija, 2014; You Can Only Think about Something if You Think of Something Else, Times Museum, Kina, 2014; Put za Evropu, Mir, mir, mir – Collegium Artisticum, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 2014; 4. Bijenale u Atini, Atina, 2013; How to Tell a Story, Depo art gallery, Istanbul, 2013; The Power to host, ISCP, New York, 2011; Plug in II, Musée de l’île d’Oléron, Saint-Pierre d’Oléron, France, 2011; Mediations Biennale/Erased Walls, Poznan, 2010; Okolnosti, 50. Oktobarski Salon, Beograd, 2009; Beyond Theory, Sushi Gallery, San Diego, 2008; Forever Young, ANNE+ Gallery, Paris, 2008; Euroasia, MART Museum, Italy, 2008; New Video, New Europe, The Kitchen, New York, 2006; Situated Self, MSUB, 2005; New Past, Maronnier Contemporary Art Center, Seoul, 2004; Imaginary Balkan,
Cornerhouse gallery, Manchester, 2003; In the Gorges of the Balkans – A Report, Kunsthalle Fridericianum, Kassel, 2003; Blood and Honey, Sammlung Essl Collection, Klosterneuburg, Viena, 2003; Europian Contemporary Art, Museum of Contemporary Art Thessaloniki, 2002. Više o autoru: www.vladimir-nikolic.com

DARINKA POP-MITIĆ

Životni ciklus jedne zvezde, 2015.
Životni ciklusi zvezda danas su manje više poznati kosmolozima i astronomima. Zvezde se rađaju u velikim eksplozijama, većinom žive svoje istorijske živote kao srca planetarnih sistema i zatim, trošeći se u neverovatnim nuklearnim eksplozijama, polagano sagorevaju i postaju sve nestabilnije dok konačno ne implodiraju i postaju crne rupe, nakon jednog veličanstvenog događaja koji okupira noćno nebo – supernove. Međutim, postoje teorijski astrofizičari koji veruju da je crna rupa ne samo ostatak jedne nestale zvezde, već i prolaz koji nas može odvesti u neki drugi svet. Rad Životni ciklus jedne zvezde prati promene u metodu i formi vizuelnih reprezentacija crvene zvezde, internacionalnih stega komunističkog pokreta, u drugoj Jugoslaviji, s posebnim osvrtom na Savez komunista i njegove simbole, u periodu od oslobođenja do implozije te zemlje na 14. vanrednom kongresu SKJ-a.

Darinka Pop-Mitić studirala je Fakultet likovnih umetnosti i Političke nauke. Objavljivala tekstove u dnevnim, nedeljnim i teorijskim publikacijama. Autor je više radova u javnom prostoru. Živi i radi u Beogradu.

RAŠA TODOSIJEVIĆ
Faterland, štampa na platnu
Faterland A, kartonska kutija sa plastičnom manjerkom i veštačkim listovima
Crtež Uroša Đurića
Vlado Martek br 1
Vlado Martek br 2
Weltschmerz is my business, slika na kartonu
Aleksandar I Karađorđević, kolaž
Beti Dejvis, kolaž
Beč na prodaju, kolaž
Brandenburška kapija, kolaž
Džozefina Bojs, kolaž
O na prodaju, kolaž
Hvala Raši Todosijeviću, kolaž
Weltschmerz is my business, štampa
Jovanka Broz, kolaž
Njujork na prodaju, kolaž
Verona, štampa
Stokholm na prodaju, kolaž
Dobar dan gospodine Rašo, vi ste genije, tekst i knjiga sa odabranim kratkim pričama na italijanskom

Kratka i ulepšana verzija mog mizernog života u Beogradu
Rođen sam drugog septembra 1945. godine u Beogradu, u ulici Narodnog fronta; ta se ulica pre Drugog svetskog rata zvala Ulica kraljice Natalije. Prvo smo – moji čestiti roditelji i ja – stanovali u Rumunskoj ulici, gore na Dedinju (kasnije Užička ulica). Posle smo se, ko zna zašto, preselili u Šajkašku ulicu br. 17. To vam je dole kraj železničke stanice Dunav. Kada su gradske vlasti iz neobjašnjivih razloga srušile to lepo zdanje u francuskom stilu, preselili smo se u Cvijićevu br. 115, blizu Novog groblja. Posle nekih desetak godina a možda i koju više, otišli smo na periferiju grada, bogu-iza-nogu, u Jablaničku br. 21. Mnogo kasnije sam konačno dobio svoj stan, sobičak slobode, na Senjaku, u Prahovskoj ulici, tačnije u bivšem Američkom sokačetu. Kada su Marinelini roditelji napustili ovaj svet, skrasio sam se u centru grada u Ulici generala Ždanova, koja je pre neku godinu ponovo dobila svoj stari, predratni naziv: Resavska ulica.
Prvo me je moja nagluva tetka Stojanka grdno nagovarala da odem na tapetarski zanat i da postanem tapetar kao i njen brat a moj ujak Pedi. Potom sam pokušao da budem vojni pilot u Mostaru. Kako mi ni to nije išlo od ruke, niti mi se sviđalo dosadno kadetsko društvo, vratio sam se u Beograd. Dve godine sam pohađao Kurs crtanja i vajanja u Šumatovačkoj ulici 122a. Konačno, 1964. godine, dakle godinu dana posle zemljotresa u Skoplju, upisao sam Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu. Moji profesori na Akademiji bili su ljudi neprijatno skromnog dara i još skromnijeg obrazovanja; smrtonosna mešavina mediokriteta, ulizica i sujetnih fantoma. Preostalo mi je da putujem svetom i da se sam obrazujem onako kako sâm znam i umem, ne bih li, eto, svojim malenim snagama nekako uspeo da skršim nevidljivi jaram svekolikog provincijalizma. Atelje sam dobio posle ravno trideset godina i to na takozvanom Starom sajmištu koje je za vreme Drugog svetskog rata bilo nemački koncentracioni logor. Po neki put, dok u ateljeu slušam tihu muziku, čini mi se kao da mi u pohode dolaze i učtivo me pozdravljaju nesretne duše pobijenih logoraša. Beograd, 2009.

Dragoljub Raša Todosijević rođen je 2. septembra 1945. u Beogradu, Srbija. Živi i radi Beogradu kao samostalni umetnik. Diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti 1969.

 

 

 

objavljeno20.03.2015.

Pretraga




Prijava na mail listu

Unesite vašu e-mail adresu

Unesite kod

Nečitljiv kod? Generišite novi

Zašto se prijaviti?

Garancija privatnosti.