Minimalističke i do krajnjih granica svedene forme najnovijih radova Milana Staševića nastale slikanjem u preparaturi  logičan su nastavak autorovog višedecenijskog slikarskog istraživanja. Uprkos formalnoj bliskosti,  ove slike na platnu velikih formata, u svojoj suštini ne pripadaju polju apstraktne umetnosti, s obzirom da nisu nastale iz redukcionističkih postupaka i apstrahovanja likova, figura, znakova ili bilo kog drugog sadržaja iz realnosti. Postupak je ovde upravo suprotan – polazište je samo platno koje se sa više slojeva preparira a potom postaje produkt  oslobođenog  gesta iz koga nastaju  sedimentne  strukture kao arhetipski tragovi kolektivne memorije, ali i lične portage za smislom u svojevrsnoj arhivi davno iščezlih događaja. 
Milan Stašević (1946) je diplomirao i magistrirao slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Predavao je kao redovni profesor  na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Dobitnik je brojnih značajnih nagrada i priznanja za svoje grafičke i  slikarske radove .
                                      
U preklapanju raznorodnih utisaka nakratko iščezava linearni vremenski tok,  relativnost prostora biva potvrđena, a pogled se iz beskraja vratio slici. Slici i jednostavnosti koja treba da bude osvojena svakim novim pokušajem. Bez suvišnih detalja, gotovo uniformno kadrirane  slike Milana Staševića sa prizorima zaustavljenim u pokretu,  skreću paznju na stanje mirovanja, neophodno za otkrivanje kretanja u životu neprestano prisutnom na Zemlji.                                          
Imaginarno putovanje se nastavlja uslovljeno specifičnom i određenom logikom, tako da su sada pred nama gotovo bele slike začudnih tačkastih reljefa, pod zajedničkim nazivom “Užitak u nedostatku”. Nevidljivi pokret u kadriranom prizoru pretvorio se u sliku koja pulsira iznutra, tako da veliki pravougaoni okviri sugerišu apstrakni ritam i istovremeno,  ostavljaju prostor za „ užitak”  i odsustvo svake naracije ili opisa.
Tamne tačkice na ovim  reljefnim prostanstvima, iako oslikane, ostavljaju utisak otvora ili kanala kojima „slika diše”, živi i obraća nam se svojom jedinstvenom pojavom. Kao da pulsira, da se širi i skuplja pred našim očima, prikriva tajanstveni svet koji samo treba da nagovesti svoje prisustvo.
Dragica Vuković, istoričar umetnosti (iz predgovora kataloga)
objavljeno15.06.2015.

