Aktuelno

Ivan Šuletić: Trijumfalna kapija
18.08.2014. - 27.08.2014.

Ivan Šuletić: Trijumfalna kapija


Izložba, "Trijumfalna kapija" Ivana Šuletića i "Petokrake", u okviru projekta Moment za monument/FLUizmi/Letnji program Galerije FLU, ponedeljak, 18. avgust 2014. u 20 čas.

 

Ivan Šuletić rođen je 1982. godine u Beogradu. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u klasi Slobodana Roksandića. Završio specijalističke studije slikarstva i pohađa doktorske studije na istom Fakuletu.

Trijumfalnu kapiju  Ivan tretira kao prostor između prolaznosti i trajnosti. On je i metafora slavoluka kao ritualnog prostora  u  kome čovek uzmiče nad sopstvenim  herojskim alter egom  i prevazilazi svoju zemaljsku inkarnaciju putem tog portala. Mesto ponovnog konektovanja humanosti i večnosti.

Trijumfalna kapija je ironična igra istorijskih referenci, političkih simbola i arhitektonskog objekta. Umesto heroja, personifikacija moći  i bitaka u centru urbanog pejzaža, ovaj Trijumfalni luk u  galerijskom prostoru postavlja pitanja o arhitekturi kao o stalnom slavljeničkom konstruktu i umetnosti koja taj koncept razlaže do negiranja. Koncept monumentalnosti je ovde rekonvertovan u smislu razređivanja samih znakova koji ga promovišu, jer to je trijumfalni luk bez trijumfalne ikonografije u izmeštenom galerijskom prostoru.

Šta je (bio) spomenik?

Odnos kulture prema spomenicima recipročan je njenom stavu spram prošlosti – ova relacija predstavlja tautološko polazište velikog broja pokušaja da se razume značaj koji sećanje na minulo zauzima u aktuelnim režimima kolektivnih i političkih samoopisa. Ako kroz načine konstruisanja istorijskih narativa stičemo uvid u artikulaciju savremenosti, postaje jasno da je današnja nestabilna, neizvesna i nemoćna pozicija kulture i društva posledica nemogućnosti da se poruke i pouke iz prošlosti odrede i izvedu u aktuelnim okolnostima. Ovo nikako ne znači da je nepovoljno to što smo napustili herojske, pobedonosne narative prošlosti koji su, utelovljeni kroz postojane skulptoralno-arhitektonske predstave, oblikovali javne prostore, iznova oživljavajući slavne istorijske epizode kao tačke oslonca zamišljenog kolektivnog identiteta. Stanje u kome danas gradimo odnose spram minulog nije mesto romantičarskog eskapizma, već prostor nelagodnog prisustva prošlosti, iskustva i sećanja sa kojima, čini se, ne uspevamo da izađemo na kraj. Kakve spomenike onda trebamo danas?
Rimski slavoluk, shvaćen kao jedna od prvih slika direktnog i posrednog prevođenja događaja u (epsku) istoriju i neupitnu memoriju, ovde je izveden kao otvorena struktura, lišena svake ornamentalne i monumentalne pretenzije, sa namerom da preispita performativni i participativni potencijal spomenika. Svedena prostorna organizacija i isticanje objektnosti nasuprot simbolično-didaktičkom kvalitetu memorijalne arhitekture ukida reprezentacijski, pasivni model recepcije i teži da aktivno uključi telo posmatrača u nagovešteni događaj koji ne zadaje unapred određenu ulogu, već refleksiju nad opaženim prepušta njegovom iskustvenom senzibilitetu. Promena sa očekivane na nefiksiranu pojavnost materijalizovane prošlosti inicira pitanje o održivosti nasleđenih glorifikujućih istorijskih narativa i, što je u vezi sa početnim pitanjem važnije, upućuje na ponovno razmatranje osnova na kojima gradimo svoju poziciju u prepletanju prošlosti i sadašnjosti.
Ako je spomenik bio sigurno mesto istorijskog prisustva u vremenu, da li ga danas možemo zamisliti kao prostor delovanja u aktuelnim tokovima?   

Ana Bogdanović

 

objavljeno18.08.2014.

Pretraga




Prijava na mail listu

Unesite vašu e-mail adresu

Unesite kod

Nečitljiv kod? Generišite novi

Zašto se prijaviti?

Garancija privatnosti.