Aktuelno

Arhiktura sećanja / Unutrašnji pejzaž
01.10.2014. - 15.10.2014.

Arhiktura sećanja / Unutrašnji pejzaž


Arhiktura sećanja / Unutrašnji pejzaž Nine Todorović i Svetlane Volic, u okviru koje će biti prikazan doktorski umetnički projekat Nine Todorović, pod nazivom ARHITEKTURA SEĆANJA - ambijentalna instalacija, veb sajt i video rad, nastao pod mentorstvom prof. dr Milete Prodanovića.

 

Galerija savremene umetnosti Smederevo,  otvaranje u sredu, 1. oktobra 2014. u 19h

Izložbа je zаmišljena kаo vizuelni dijаlog dve umetnice, Nine Todorović i Svetlane Volic.  Svаkа se iz svog uglа posmаtrаnjа bаvilа ličnim odnosom premа grаdu i neposrednoj okolini  u kojoj obitаvа, kаo svedok promenа u dаtom istorijskom trenutku nа  urbаnističkom i аrhitekstonskom plаnu, аli i promenаmа koje ti procesi ostаvljаju nа mentаlnim i duhovnim mаpаmа pojedincа i zаjednice, sa specifičnim osvrtom na lične porodične istorije i najranija sećanja.

Projekаt Nine Todorović pod nаzivom ARHITEKTURA SEĆANJA - ambijentalna instalacija, veb sajt i video rad - www.architectureofmemory.com predstavlja doktorski umetnički projekat, rađen pod mentorstvom dr Milete Prodanovića, redovnog profesora na FLU, Beograd.  Postepeno se rаzvijаo poslednjih deset godinа, prаvljenjem fotogrаfskih beleški nа lokаcijаmа u fаzi prelаskа iz ruševinа u novogrаdnju. Fotogrаfije i instalacija predstаvljаju problem igre spoljаšnjeg i intimnog, postаvljаju pitаnje dа li je rušenjem stаre kuće zаuvek sа zemljom srаvnjeno i sećаnje koje kućа nosi ili bivа priključeno sećаnjimа nove zgrаde. Prošlost i memorijа stаrih obitаvаlištа ostаju bukvаlno utisnute u memorijski kod zgrаda u nаstаjаnju.

Fotogrаfije Svetlane Volic pod nazivom UNUTRAŠNJI PEJSAŽ snimаne su tokom 2010 i 2011. godine, u periodu trаjаnjа nаdogrаdnje dvа sprаtа zgrаde u kojoj umetnica živi. Celа fаsаdа zgrаde bilа je prekrivenа zаštitnim cirаdnim poluprovidnim plаtnom, čime su se uslovi životа i vidik kroz prozore znаčаjno promenili. Plаtno je i u estetskom i u znаčenjskom smislu potpuno izmenilo nаčin posmаtrаnjа. Fotogrаfisаni prizor je uvek isti, pogled kroz prozor, nа ulicu u kojoj umetnica živi od rođenjа. Impresionističkim pristupom, fotogrаfije su beležile promenu svetlа, boje i аtmosfere tokom rаzličitih godišnjih dobа ili dobа dаnа.  Na izložbi će biti predstavljeni lambda printovi, ambijentalna i video-instalacija i veb prezentacija doktorskog projekta.

Više o projektu:

www.innerarchitecture.blogspot.com
www.facebook.com/ArchitectureOfMemoryInnerLandscape

Nina Todorović

Rodjena u Beogradu, 1973. godine. Diplomirala 1999. na FLU, odsek slikarstvo, u klasi profesora Čedomira Vasića. Od 2000. član ULUS-a, sa statusom samostalnog umetnika.  2002. magistrirala, u klasi istog profesora.  Kandidat na Umetničkim doktorskim studijama, na FLU, Beograd. Od 1995. godine aktivno izlaže, a do sada imala 36 samostalnih i učestvovala na preko 190 grupnih izložbi, kao i brojnim likovnim kolonijama, radionicama i web projektima, u zemlji i inostranstvu (Kanada, Belgija, Madjarska, Makedonija, SAD, Slovenija, Estonija, Nemačka, Italija, Švajcarska, Rusija, Švedska, Velika Britanija, Australija, Urugvaj, Argentina, Egipat,). Dobitnik je više nacionalnih i internacionalnih nagrada. Radovi joj se nalaze u stranim i domaćim muzejima i kolekcijama.


Vebsajt: www.ninatodorovic.com
www.architectureofmemory.com
www.ninatodorovic.blogspot.com
 

Svetlana Volic

Rođena u Beogradu 1974. godine. Diplomirala 1999. godine, na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo, u klasi prof. Čedomira Vasića. Magistrirala je slikarstvo kod istog profesora 2002. godine. Trenutno je na Umetničkim doktorskim studijama na FLU. Član je ULUS-a od 2000. godine. Realizovala je 9 samostalnih izložbi. Učestvovala je na preko 60 grupnih izložbi i velikom broju radionica, likovnih kolonija i festivala u zemlji i inostranstvu (Makedonija, Češka Republika, Crna Gora, Estonija, Letonija, Mađarska, Bugarska, Italija, Grčka, Nemačka i Kanada). Autor je scene i video radova za 17 pozorišnih predstava. Član umetničkog saveta Beogradskog letnjeg festivala – BELEF (2005-2006).  Učesnik je Bijenala arhitekture u Veneciji, 2004. godine,  kao jedan od autora projekta “Scene Design 02 – site: Krstac“, u okviru nacionalne selekcije Srbije i Crne Gore.  Izražava se kroz različite medije: slikarstvo, video instalacije, fotografiju, grafički i scenski dizajn. Živi i radi u Beogradu kao samostalni umetnik.

Vebsajt: www.svetlanavolic.in.rs

 


Refleksije iz oštećenog života
Predrag Terzić

Sistem isprva označava samo određeni način suodnošenja;  biologistički pojam sistema zahteva povrh toga da izvan konteksta nijedan deo ne bude ono što predstavlja u kontekstu. Sasvim jednostavno: preparirano srce više nije srce živoga tela.
Burghart Šmit (Burghart Schmidt)

Kada već govorimo o srcu i o sistemu, možemo slobodno reći da je srce živog tela u Srbiji odavno preparirano, kao i da je sistem okrenut ka jednom cilju:  ličnom preživljavanju. U tom okruženju je veoma teško pronaći dozu optimizma za bolje sutra. Donekle se i okruženje u kojem živimo može uporediti sa problemom Džona Mardoka iz filma Grad  tame (Dark city), koji se najedanput budi u gradu gde je okrivljen za ubistvo koje nije počinio. U gradu gde Stranci (Daemons - Strangers) kontrolišu sve, od promene gradskog ambijenta (koji se u filmu menja u određenom vremenskom ciklusu), rada u njemu, preko pokušaja da se ugrabi sećanje svakog stanovnika, gde ih i menjaju, te se tako dođe do krajnje tačke zanimanja Stranaca: ljudskog duha.
Ono što se dešava sada jeste sistem koji govori sve je dopušteno. Dopušteno je da se menja, uklanja, gradi, ruši, betonira, vadi, čupa, u sistemu koji je u ljubavi prema kratkoročnim navikama, u sistemu gde se javlja uzbuđenje koje se ni na šta ne odnosi, pogođenost koja ništa ne pogađa. Prošlost se ovde uzima samo kao potreba da bi se sistem opravdao. Od nužnosti i njenog pukog izvršenja nema nikakve koristi niti prošlost, niti budućnost. Samo trenutno zadovoljenje i potreba da se ponovi nešto što je bilo bez ikakvog otklona od protoka vremena i sadašnjosti. Pusta želja da se izgradi, stvori, napravi Gralski zamak. Saznanje o Gralskom zamku nema nikakve veze ni sa onim ranijim, pređašnjim, na drugom mestu, niti sa ovim novim, današnjim. Ovde dolazimo do mita o Parsifalu i njegovom gledištu na novonastalu građevinu; niti je taj zamak onaj stari, niti je sam Parsifal isti, kao kada ga je video prvi put.
Svetlana Volic i Nina Todorović svojim novim radovima ispituju i beleže prethodna stanja (otiske starih kuća kod Nine), novonastalo stanje (prekrivanje fasada kod Svetlane) i sećanje koje je i te kako važno za donošenje konačnog suda. Suda koji je okrenut ka mogućnosti stanovanja, koja je uništena stvarnošću novog sistema koji je postao, za građansko društvo, nesreća koja joj se prikrada. U takvom prostoru, a koji se u sistemu nalazi između out-puta i in-puta, ne događa se ništa zanimljivo. Praznina u kojoj pojedinac pokušava da preživi i ujedno ne gleda šta se dešava između out-puta i in-puta, već samo vodi računa da ostane na površini. Događaji koji se odvijaju u sistemu preko out-puta i in-puta su izmešani, ubrzani, rastrzani, samleveni u toj razmeni da pojedinac koji se nalazi u međuprostoru ne može adekvatno da odreaguje i biva okrenut zaboravu.
Obe umetnice pokušavaju kroz svoje radove da se otrgnu zaboravu, i to kroz sećanje i drugačiji pogled koji se najedanput prikazao. Dok se Nina Todorović bavi istraživanjem i pokušajem da zabeleži sve one kuće koje su imale emociju i svoj karakter unutar prostora u kome su nastajale, Svetlana Volic, probudivši se u svojoj zgradi koja je obmotana tkaninom, pokušava da sagleda situaciju koja joj se najedanput javila. Drugim rečima, njihov pokušaj da zabeleže jeste, na tragu onoga što je Čarls Mur (Charles Moore) u svom radu uvek imao na umu: Zgrade moraju biti takve da u njima mogu prebivati ljudska tela i misli, moraju uspostaviti veze sa prošlošću i evocirati sećanja.
A u našoj stvarnosti kuće i zgrade se grade nesmanjenom žestinom, ali se sve više primećuje da arhitekti ponestaje mašte, kao da se zgrade smišljaju pod sloganom: Ura, ništa mi više ne pada na pamet! Zgrade sve više bivaju poput otvorenog umetničkog dela, te pažnju skreću tako što podsećaju na nešto što je posmatraču kao kroz maglu poznato i razumljivo. Poput scene iz pomenutog filma Grad tame, u kojoj neki od građana biva upitan od strane Mardoka, za jednu ulicu i kako da stigne do nje; on dobija odgovor da građanin zna gde je ta ulica, da mu je mnogo poznata, ali da ne može da mu objasni kako do tamo da dođe. Osim što nam se menja okruženje, menja nam se pamćenje vezano za određeno mesto, što utiče na naše sećanje koje tokom vremena postaje slabije i na kraju iščezava. Drugim rečima, u biti se javlja situacija o nasilnoj identifikaciji s izgrađenom okolinom, jer više nema vremena za prilagođavanje. Pomenutim postupkom arhitektura pribegava ka impozantnosti i pokušava da svoj primetni problem reši interesovanjem za uzvišenost.
Međutim, takva uzvišenost svodi se samo na puku potragu za veličinom, gde joj se još oduzima beskonačnost i fragmentarnost. Hladno uređenje okolnog prostora i postavljanje zelene površine koja potencira monumentalnost objekta, samo još više ističe nepovezanost sa raskošnim materijalima koji su korišćeni i velikim utroškom rada, kao i sa koncentracijom pažnje javnosti u društvenom životu. Ovakvim postupkom se samo postiže da uzvišenost biva smešna od samog početka. Da se poslužimo rečima Adorna, u lažnom ne postoji pravi život.
Svetlana Volic i Nina Todorović svojim postupkom postavljaju pravila i nova značenja, koja ne teže ka označenom, već ka onome čime se označava, dakle od realizovane funkcije znaka ka posmatranju znaka po sebi. Drugim rečima, dobijamo njihovo isključivo usredsređivanje, ne na postavljanje pitanja o stvarnosti, već ka načinu na koji se proizvodi stvarnost kao vrednosno neutralno.

 

 

objavljeno29.09.2014.

Pretraga




Prijava na mail listu

Unesite vašu e-mail adresu

Unesite kod

Nečitljiv kod? Generišite novi

Zašto se prijaviti?

Garancija privatnosti.