Garbage Can

Ovo je tekst koji je Ilija Šoškić napisao povodom izložbe Omnibus 2001 godine u SKC-u. To je bila serija samostalnih izložbi tri majstora sa Akademije u Diseldorfu (Tatjana Ilić, Nenad Glišić i Selman Trtovac) i njihovih gostiju (Harald Hofman, Enriko Minato i Ilija Šoškić kao gost svih nas). Kada se misli na umjetnost mora se polaziti iz daleka, bilo da se piše tekst ili radi vizualizacija, izložba, ili bilo kakvo suočavanje u vezi umjetnosti. Mora da se ima osjecaj destinacije - jer u suprotnom sve postaje besmisleno - a osjecaj destinacije u ovom vremenu je zaista veoma upitan. Ne postoji autosuficijentna scena, ne postoji intelektualna elita, ne postoji ništa izvan spektakularne robe, ali postoje, ipak, pojedinci zatureni po nekim ridodantnim prostorima poput klošara, koji imaju vezu sa umjetnošću. Ali samo vezu, jer uraditi umjetnost usred jednog društva utemeljenog na makijavelijanskoj apologiji koje od umjetnosti traži formalizam poput žvakaće gume u ustima nije moguće. Dominiraju cinizam, nasilje, epigonizam i opšta mjesta, tako da umjetnost, sticajem navedenih okolnosti, ne može da se ostvari, osim kao ekstremna pojava. Ljubav, dobrostanje, nadahnuće i poletnost, što bi trebalo da budu prerogative i ishodi arta, ne postoje. Nije moguće živjeti umjetnost ni kao isposničku askezu, niti je išta moguće osim elementarne fiziološke egzistencije - biti živ! Kada sam dobio poziv od ove grupe mladih umjetnika koji su studirali najbolju akademiju na svijetu (Accademia delle belle arti a Dusseldorf) - gdje su profesori prije svega vrhunski umjetnici - a u kojem stoji da sam izabran da im budem određeni znak za izložbu koju pripremaju, da sa njima učestvujem u njoj, dozivio sam ga kao radosnu stvar ali istovremeno i kao impotentnost. Jer, kako podržati mlade umjetnike, talentovanu dijasporu, kada ne raspolažem ničim sto bi moglo da bude stimulativno, niti ličnim primjerom niti pozitivnom projekcijom. Jedino što ostaje jest činjenica da umjetnost preživljava i preživjet će sve. Art ferment je neuništiv, bez obzira sto ubija biološki. Primjer Gina de Dominicisa, recentno samoubistvo kao posljednji i konkluzivni art performance, obrađen kao galerijska ili muzejska izložba, sa kritičarem Italom Tomassonijem, jest remek-djelo umjetnosti kao totaliteta, jest aksiom-poruka, jeste sve što bih mogao da preporučim mladim umjetnicima. Naravno, ne martirizam, ali da pitanje umjetnosti kao pitanje biti ili ne biti. To je bitno, a ne lingvizam i formalizam - biti stvarno... Ilija Šoškić Roma, 7 novembar 2001. P.S. moj rad na izložbi/projektu jest kontejner za smeće transpotovan sa ulice u centar galerijskog prostora, datiran godinom 1968. (nerealizirana ideja s kamionom smeća na Trgu Marksa i Engelsa) i naslovom Garbage Can (imenovana ideja, 2000).