Uloga ruskih emigranata u beogradskoj arhitekturi između dva svetska rata

U migraciji četrdesetpet hiljada ruskih izbeglica koje su u Kraljevinu SHS prispele posle pet evakuacija sa juga Rusije od 1919. do 1921.god.,*1 među stručnjacima različitih vokacija, našlo se i sedamdesetak arhitekata. Do kraja treće decenije, iz različitih država u rasejanju, stiglo je još osamdeset arhitekata i stotinak građevinskih inženjera koji su se takođe bavili projektovanjem.*2 Približno jedna trećina emigranata živela je u Beogradu, u kome se posle razarajućeg svetskog rata osećala potreba za kvalifikovanim stručnjacima. Pripreme za izgradnju prestonice, kao i zvanični pozivi državnih vlasti, privukli su neke od najuglednijih ruskih arhitekata u emigraciji. Raspuštanjem ruskih vojnih formacija i odlaskom mnogih emigranata u druge zemlje početkom tridesetih godina, u Jugoslaviji je ostalo znatno manje Rusa. Ipak, najistaknutiji graditelji su u njoj ostali do kraja radnog i životnog veka. Izvori Centralnog odbora Federacije saveza ruskih inženjera u emigraciji, sa sedištem u Parizu, pokazuju da je carska Rusija 1916.god. imala šesnaest hiljada trista diplomiranih inženjera.*3 Od njih je emigriralo tri hiljade, ili 18,4 procenata. Pred boljševičkim terorom, inženjeri su najpre izbegli u Tursku i pribaltičke zemlje, iz kojih su prelazili u Pariz, Berlin, Prag, Sofiju i ,,bratski'' Beograd. Procene istoričara su da je do kraja 1923.god. u našu zemlju došlo hiljadu dvesta inženjera, što čini 40 procenata svih ruskih inženjera emigranata. Sredinom 1922.god. u Beogradu je osnovan Savez ruskih inženjera u Kraljevini SHS,*4 kao prva profesionalna organizacija ruskih inženjera u egzilu. U početku su u upravi Saveza preovlađivali saobraćajni, zatim vojni i rudarski inženjeri, da bi u četvrtoj deceniji to prevashodno bili arhitekti. Osim izdavanja biltena, časopisa ,,Inženjer'' i redovnih sastanaka, uprava Saveza je izdavala uverenja kojima su zamenjivane diplome inženjerima pristiglim u Kraljevinu SHS bez odgovarajućih dokumenata. Udruženje je radilo u sekcijama, podeljenim prema različitim specijalnostima. Nezadovoljni položajem u jedinstvenom Savezu, arhitekti su sredinom 1922.god. osnovali posebno Društvo arhitekata. Opšteinženjerska godišnja skupština, održana krajem januara ideuće godine, pozvala ih je da se vrate u prvobitnu organizaciju i osnuju posebnu sekciju, vodeći računa o interesima jedinstvenog saveza. Međutim, arhitekti se nisu odazvali na taj poziv. Tek je sredinom juna 1923.god. u upravu Saveza ušao i predstavnik arhitekata. Zanimljivo da posebna sekcija arhitekata više nije pominjana u radu Saveza, jer je imala mali broj članova (oko četrdeset), ali je i dalje postojala zajednička sekcija arhitekata i građevinskih inženjera. Razlog za nesporazum između ruskih arhitekata i Saveza, ogledao se u njihovom stavu da su oni ,,nešto drugo'' u odnosu na ostale inženjere, jer su ,,kreativniji i elitniji''.*5 U prvim posleratnim godinama, obeleženim ekonomskom oskudicom i protivrečnostima u političkoj i kulturnoj sferi višenacionalne jugoslovenske države, *6 ruski arhitekti su delili sudbinu ostalih visokokvalifikovanih krugova ruske emigracije.*7 Prihvatajući u početku privremene poslove, često nedostojne njihovog renomea, uspeli su da se konsoliduju i postepeno uključe u tokove srpske arhitekture. Poput sunarodnika iz drugih umetničkih oblasti, vremenom su ispoljili svoje stvaralačke mogućnosti i postigli zavidnu afirmaciju. Stručno umeće iskoristili su za obezbeđivanje egzistencije, koliko i za izgradnju prestonice ,,druge domovine'' koja ih je svesrdno prihvatila. Motivisani višim, neretko panslovenskim idealima, doprineli su jačanju rusko-srpskih kulturnih veza, u ranijim epohama manje izraženim u arhitekturi.*8 U početku je mali broj ruskih neimara uspeo da se zaposli u ustanovama srpskih arhitekata i obnovi prekinuti kontinuitet stručnog rada. Najambiciozniji su se opredelili da rade u Beogradu, dok su se ostali zaposlili u regionalnim (od 1929.god. banovinskim) centrima sa dominantnim srpskim stanovništvom – Banjaluci, Sarajevu, Cetinju, Skoplju, Nišu i Novom Sadu. U manjim mestima, usled nedostatka domaćih stručnjaka, Rusi su dobijali rukovodeće pozicije u arhitektonsko-urbanističkim službama. Neimari zaposleni u unutrašnjosti, često su menjali mesto boravka, zbog čega je veoma teško rekonstruisati njihov rad. Od sedamdesetak arhitekata koji su prispeli u prvom izbegličkom talasu, više od polovine se nastanilo u Beogradu, čija ih je atmosfera podsećala na velike ruske gradove.*9 Radno mesto u prestonici bilo je najprestižnije i najunosnije. U Beogradu su bile koncentrisane glavne ustanove ruskih emigranata i stručni centri srpske arhitekture. Tu su se odvijala konkursna nadmetanja, ostvarivali glavni projekti, priređivale izložbe, vodile polemike, uzdizale i gasile karijere. Uz one koji su nastojali da dovrše svetskim i građanskim ratom prekinute studije arhitekture u domovini, znatan broj mladih Rusa upisao se na Arhitektonski odsek Tehničkog fakulteta u Beogradu. Na tom fakultetu, kao i drugim visokoškolskim ustanovama, vakuum u nastavnom kadru popunili su upravo ruski stručnjaci. Na Arhitektonskom odseku, sve do 1933. god, kada je asimilovani, ,,srpski Rus'' Petar Anagnosti,*10 postao asistent-volonter, a Grigorije Samojlov asistent docentu Aleksandru Deroku,*11 stariji ruski neimari nisu bili pozvani da predaju. Kao vodeća stručna ustanova sa jakom katedrom za srpsko-vizantijsku arhitekturu, fakultet je nastojao da očuva jednonacionalni sastav nastavnog kadra. Na Građevinskom i Mašinskom fakultetu situacija je bila drugačija, jer su ruski stručnjaci preuzeli glavne predmete.*12 Na Građevinskom odseku Tehničkog fakulteta sredinom četvrte decenije kao honorarni nastavnik predmeta ,,Pripremno crtanje'' radio je arhitekta Andrej Vasiljevič Papkov.*13 Znatan broj Rusa zaposlio se u privatnim biroima beogradskih arhitekata, uglavnom u svojstvu pomoćnika-crtača, nadzornika gradnje, ispunjavajući administrativne obaveze prema komunalnim službama, građevinskom zakonodavstvu i dr. Međutim, u razradi projekata, koje su zvanično potpisivali srpski graditelji, ruska ,,ruka'' je često bila primetnija od ruke nadređenog projektanta. Od ruskih arhitekata i građevinskih inženjera koji su u Beogradu delovali u samostalnim ili saradničkim biroima, trebalo bi izdvojiti Evgenija Gulina, Jakoba Kozinskog, Vladimira Bilinskog, Vasilija Gončarova, Valerija Staševskog,*14 Nikolaja Mesaroša, Vasilija Olejnikova, Georgija Jeremejeva, Nikolaja Šilova, Leonida Makšejeva,*15 Andreja Papkova*16 i Viktora Lukomskog.*17 Jedan deo ruskih inženjera i arhitekata okupljao se u grupe kvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika, preuzimajući od opština i privatnika građevinsko-preduzimačke poslove.*18 Neimari zaposleni u Tehničkom odeljenju Opštine grada Beograda, učestvovali su u razradi urbanističkih planova. Tako je na čelo Biroa za Generalni plan Beograda 1920.god. postavljen Georgij Kovaljevski.*19 U Upravi dvora, od 1922.god. graditeljskim aktivnostima rukovodio je inž.Sergej Smirnov.*20 Centar okupljanja najsposobnijih i najuglednijih ruskih stvaralaca u Kraljevini SHS, bilo je Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina. Ono je krajem druge i početkom treće decenije zaposlilo više ruskih graditelja starije, srednje i mlađe generacije: Nikolaja Krasnova, Vasilija Androsova, Viktora Lukomskog, Nikolaja Miškovskog, Jelisavetu Kaminsku-Samsonovu, Mihaila Kirkvuda i dr.*21 Ministarski savet je novembra 1922.god. odlučio da ruski inženjeri i arhitekti zaposleni u Ministarstvu građevina, budu izjednačeni u primanjima sa srpskim kolegama. Rapoređeni po odsecima za monumentalne javne građevine, uređenje banja i gradova, izgradnju bogomolja, spomen-obeležja, škola, bolnica, privrednih i industrijskih zgrada, ,,hudožnjici'' su razvili plodnu projektantsko-izvođačku delatnost, odgovarajući na narudžbine iz Srbije, Makedonije, delova BiH, a ređe iz Hrvatske i Crne Gore. Uz pomoć ruskih stručnjaka iz Ministarstva građevina, živu graditeljsku aktivnost razvijali su i Ministarstvo vera i Ministarstvo saobraćaja, kao i Ministarstvo vojske, u čijim nadleštvima je takođe bilo ruskih graditelja (V.Baumgarten, N.Vinogradov). Građenje je naročito intenzivirano u oslobođenim i zaostalim krajevima, gde nije bilo dovoljno crkava, upravnih, školskih i bolničkih zgrada. Arhitektonski tokovi u međuratnoj Srbiji, kanalisani u stručnim institucijama, suštinski su izvirali iz predvodničke svesti nekoliko najuticajnijih graditelja, zastupnika različitih stilova: Momira Korunovića (nacionalni ,,slog''), Milutina Borisavljevića i Dimitrija M. Leka (akademizam), Milana Zlokovića i Branislava Kojića (modernizam).*22 Vodećim ruskim neimarima iz starije i srednje generacije, kao i tek diplomiranim arhitektima, više su odgovarali ,,vizantinizam'' i akademizam konzervativnog krila beogradske arhitekture, nego rani modernizam, ili ljubljanska postecesija, zagrebački i sarajevski funkcionalizam.*23 Uostalom, među ruskim umetnicima koji su izbegli u Kraljevinu SHS, nije bilo izrazitih predstavnika avangarde. Najveći deo takvih stvaralaca ostao je u SSSR-u ili se uputio u razvijenije centre Evrope, daleki Brazil i SAD. Kao što su ,,jugoslovenski'' ogranak ruskih slikara i vajara predstavljali umetnici čiji je rad zasnovan na realističkim, rjepinsko-peredvižničkim tradicijama, tako su među arhitektima preovlađivali stvaraoci vaspitani u duhu ruske imperijalne arhitekture neoklasicističkog smera. Većina graditelja, uostalom, završila je studije arhitekture u Sankt Peterburgu, glavnom centru akademskog neoklasicizma sa kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka. Ostali graditelji, školovani u Moskvi, takođe su zastupali konzervativna arhitektonska shvatanja, pružajući neskriven otpor prodoru moderne arhitekture. U trećoj deceniji dvadesetog veka, gradeći javne objekte u duhu akademizma (Ministarstvo finansija, Ministarstvo šuma i rudnika, poljoprivrede i voda, Generalštab, Državni arhiv i dr.),*24 ruski emigranti su prednjačili u oficijelnoj arhitekturi. Srpski graditelji, tek pristigli sa frontova, ili izašli iz školskih klupa, od Rusa su učili kako se grade monumentalna zdanja, razvija dekoracija, filigranski izvodi detalj, plasira heraldika.*25 Uz gradnju objekata za potrebe utrostručene prestonice, ruski arhitekti su podizali i objekte za sopstvenu zajednicu – crkve, škole, grobljanske kapele, spomenike i sedišta nacionalnih udruženja. Srpski arhitekti dugo nisu uspevali da pariraju Rusima u rešavanju najsloženijih graditeljskih poduhvata, pre svega izgradnji ministarstava u upravnom centru prestonice, na uglu Nemanjine i Ulice Kneza Miloša. Komponujući na anacionalnim načelima akademizma, Rusi su odredili arhitektonsko-urbanistički lik i drugih repernih gradskih tačaka, kao što su deo Univerzitetskog centra oko parka Ćirila i Metodija,*26 prostor oko Narodne skupštine,*27 Savsko pristanište sa Zemunskim mostom i delom Karađorđeve ulice.*28 Zgradom Vojnog muzeja,*29 uređenjem Savskog šetališta sa Velikim stepeništem na Kalemegdanu,*30obnovom crkve Ružice,*31 Rusi su suštinski odredili novi arhitektonski izgled Beogradske tvrđave. I pojedinačnim, samostalnim objektima, kao što su Državni arhiv u Karnedžijevoj ulici,*32 ili Ruski dom u Ulici Kraljice Natalije,*33 beogradskoj arhitekturi utisnuli su poseban istoristički pečat. Podigli su i najznačajnije rezidencijalne objekte i uredili njihovu okolinu: Dvor Kralja Aleksandra I na Dedinju,*34 Gardijski kompleks u Topčideru,*35 palatu Patrijaršije SPC.*36 Rusi su projektovali ili učestvovali u dovršavanju (V.Androsov, V.Lukomski, G.Samojlov, V.Staševski) mnogih crkava međuratnog Beograda *37 i njegovoj okolini (Žarkovo, Ropočevo, Rogača, Sibnica, Lazarevac).*38 Podigli su i spomen-obeležje njegovim braniocima na Novom groblju (R.Verhovskoj).*39 U drugim slučajevima, kada nisu podizali samostalne ili urbanistički dominantne objekte, vešto su se uklapali u postojeće ambijente najreprezentativnijih ulica – Kralja Milana, Terazije, Knez- Mihailove, Kneza Miloša, Resavske, Krunske i dr. Karakteristike ruskog akademizma, evidentne na mnogobrojnim beogradskim zgradama, ogledaju se u težnji ka monumentalnosti, izraženoj i na manjim objektima, slojevitoj gradaciji fasadnih platana, na kojima glavni motiv nije preterano naglašen, doslednoj primeni rustike prizemlja, sužavanju konture zgrada od prizemlja ka vrhu i obilju fasadne plastike retoričkog karaktera. Osim lavljih figura u različitim položajima, u beogradsku arhitekturu su uneli i motive pseudohelenističkih ratničkih kompozicija, kao i pseudorenesansne kasetirane svodove i niše. Uneli su i motiv timpanona sa lučno zasvedenom lođom, kao završnim segmentom fasade, na osnovu čega im se mogu pripisati i objekti sa takvim obeležjem o kojima ne postoje podaci o autoru.*40 Zbog ,,glomaznih i nezgrapnih'' kompozicija, kao i ,,pretrpavanja fasada'', bili su kritikovani u beogradskoj štampi.*41 Osim u stilu akademizma, Rusi su gradili u ruskim i ,,azijskim'' istorijskim stilovima (Iverska kapela i Spomen kosturnica ruskih ratnika i Nikolaja II na Novom groblju, crkva Sv.Trojice na Tašmajdanu, Kalmički hram na Malom Mokrom Lugu),*42 u duhu srpskog nacionalnog stila i modernizmu, kojeg su nerado prihvatili. Ponekad bi kombinovali elemente različitih istorijskih stilova, osavremenjujući ih motivima secesije. Koliko je sloboda u tumačenju stilova (renesanse, baroka, ampira i dr.) bila vidna u bogatstvu reminiscencija, toliko se iscrpljivala u formalizmu i tradicionalizmu, nagomilavanju neorganski raspoređenih motiva. Ova protivrečnost obeležila je rad većine ruskih graditelja u našoj sredini. Vodećoj ulozi Rusa u državnoj arhitekturi, uz Viljema Baumgartena,*43 autora Generalštaba (1928) i Ruskog Doma (1933), najviše je doprineo Nikolaj Petrovič Krasnov (1864-1939).*44 Dovršavanje, uređenje ili projektovanje kapitalnih državnih zdanja (ministarstava na uglu Ulice Kneza Miloša i Nemanjine, Državnog arhiva, Njegoševe kapele na Lovćenu, obalnih stubova Zemunskog mosta, uređenje Narodne skupštine, Starog dvora na Dedinju, mauzoleja dinastije Karađorđević na Oplencu i dr.), uglavnom je poveravano njemu, kao dokazanom akademskom stručnjaku, koji je nekada sarađivao sa imperatorom Nikolajem II, a sada sa kraljem Aleksandrom I. Krasnov se u novoj sredini osećao neprikosnoveno, kao da i dalje radi u nekoj carskoj guberniji. Vladar Jugoslavije je od Rusa podjednako očekivao afirmaciju ,,jugoslovenskog unitarnog'' akademskog stila koliko i ,,obnovu'' srpsko-vizantijske srednjovekovne arhitekture. Obzirom da se dolaskom ruskih stručnjaka povećao broj upućenih u graditeljstvo vizantijskog kulturnog kruga, monarh se i u nacionalnom stilu srpske arhitekture oslanjao na ruske stručnjake – S.Smirnova, V.Lukomskog, N.Krasnova i V.Androsova.*45 Uspeh u prestonici, Rusima je omogućio da grade i u ostalim centrima, kojima su takođe utisnuli pečat svoje graditeljske estetike: Nišu, Skoplju, Cetinju, Valjevu, Pančevu, Leskovcu, Kragujevcu, Vranju, Prištini, Kumanovu, Bitolju, Novom Pazaru, Raškoj. Učešće na izložbama donosilo je dodatni publicitet ruskim graditeljima.*46 Izlažući na kolektivnim izložbama ruskih umetnika u Kraljevini SHS, na smotrama studenata arhitekture, grupe K.R.U.G. i sasvim retko na prezentacijama konkursnih radova koji su organizovali srpski arhitekti, oni su konstantno bili u žiži javnosti, privlačeći pažnju investitora. Na taj način, naklonost poslovično stroge beogradske kritike, stekli su Ivan Rik i Grigorije Samojlov,*47 dok su Lukomski i Papkov zahvaljujući čestim izložbama održali kontinuitet rada. Do početka četvrte decenije, srpske graditelje nije ugrožavala dominantna uloga ruskih graditelja u zvaničnoj arhitekturi. Agilni i produktivni, saradnici istaknutih srpskih arhitekata (D.Brašovana, M.Zlokovića, D.M.Leka, B.Nestorovića, D.Maslaća), ruski neimari gotovo da nisu ni smatrani strancima. Raspisivači konkursa za objekte nacionalnog značaja, u propozicijama su isticali klauzulu da na njima mogu učestvovati ,,građani Kraljevine SHS i Rusi koji žive u njenim granicama''.*48 Mlade Ruse, učesnike zapaženih izložbi Kluba studenata arhitekture, novinari su svrstavali među ,,naše najmlađe arhitekte''.*49 Autoritativnog čelnika među ruskim stvaraocima u Ministarstvu građevina, Nikolaja Krasnova, uoči obnove Njegoševe kapele na Lovćenu, štampa je nazvala ,,našim najboljim stručnjakom''.*50 Iako su Rusima dugo poveravani glavni graditeljski poduhvati, srpska arhitektura se suštinski razvijala izvan sfere njihovog uticaja, nadovezujući se na ideje autoritativnih srpskih graditelja predratnog razdoblja. Na kongresu ujedinjenja 1919.god. srpsko Udruženje inženjera i arhitekata postaje konstitutivni element novog Udruženja jugoslovenskih inženjera i arhitekata.*51 Delatnošću Kluba arhitekata beogradske sekcije UJIA,*52 Grupe arhitekata modernog pravca (1928-1934),*53 izložbama Jugoslovenske savremene arhitekture (1931, 1933),*54 srpski arhitekti su uspeli da se stvaralački emancipuju i afirmišu. Ruski uticaj se, otud, može smatrati sekundarnim, ni manjim ni većim od onog koji je dolazio iz akademske arhitekture Budimpešte, Praga, Beča ili Pariza. Klub arhitekata beogradske sekcije UJIA objavio je 1928.god. spisak od 73 svoja člana, na kome nije bilo Rusa, iako su u prestonici radile desetine ruskih graditelja.*55 To pokazuje da je osim korektnih kolegijalnih odnosa, između srpskih i ruskih arhitekata vladao i povremeni konkurentski rivalitet, delom proistekao iz ideoloških razlika. Domaćim graditeljima nedogmatične moderne orijentacije bili su podsticajniji primeri češkog funkcionalizma,*56 Losov Raum-plan *57 i francuski Ar Deko, *58 nego eruditski akademizam konzervativnih Rusa. Prevashodno podržani od oficijelnih krugova, delujući van srpskih strukovnih organizacija, ruski graditelji su predstavljali posebnu grupaciju na stručnoj sceni. Korenite promene u životu sredine ova grupa je posmatrala iz kabineta, ostajući, uz nekoliko izuzetaka (L.Makšejev, A.Papkov, P.Krat) indiferentna prema procesima arhitektonske modernizacije. Pomenuti jaz između domaćih i ruskih arhitekata sve više se produbljivao u tridesetim godinama. U medijima su učestale kritike zbog ,,štetnog delovanja stranaca'', pre svega ,,braće Rusa''. *59 Negodovalo se zbog njihovog neprincipijelnog favorizovanja usred perioda ekonomske krize (1929-1935), kada je znatno opala graditeljska aktivnost. Obzirom da su ruski stručnjaci iz nadležnih državnih ustanova većinu objekata realizovali mimo javnih konkursa, to jest bez ikakve konkurencije, srpski graditelji su njihove uspehe tumačili povlašćenim položajem u državnoj birokratiji. Animozitet prema Rusima su podsticali i agresivni modernisti, željni brze afirmacije, kao i osrednji beogradski arhitekti, večito u potrazi za poslom. Osim toga, većina domaćih arhitekata, naginjala je socijal-demokratskim i levičarskim političkim idejama, što je bilo u suprotnosti sa konzervativnim opredeljenjima najvećeg dela pripadnika ruske emigracije. Ne odgovarajući javno na kritike, ruski arhiteki su nastavili predano da rade. Zaobilaženi pri dodeljivanju stručnih priznanja, i dalje su smatrani majstorima arhitektonskog zanata. Iako njihova uloga u srpskoj arhitekturi nije bila pokretačka, a ni avangardna, njihov doprinos izgradnji Beograda bio je dragocen. Osim što su podigli više hiljada stambenih i javnih zgrada, Rusi su prestoničku arhitekturu približili evropskim graditeljskim standardima. Domaće graditelje su podstakli da projektuju u širim, slobodnijim potezima, da grade u monumentalnim razmerama, pokazali im kako se plasira fasadna skulptura, evociraju nekadašnji stilovi (pre svega ampir), ali i pokazali da se tradicionalna, hijerahizovana akademska matrica može obogatiti elementima secesije. Istorijski uspon modernog arhitektonskog pokreta nije pogodovao ruskim emigrantima u Beogradu, opredeljenim za jezik proverenog tradicionalizma. Aristokratski poznofeudalni društveni ambijent u kome su se formirali, živeo je u njihovoj imaginaciji u vreme kada je modernizam uveliko osvojio stvarnost. Nakon pogibije svog glavnog pokrovitelja, Kralja Aleksandra I Karađorđevića u Marselju oktobra 1934.god., Rusi gube podršku koju su do tada uživali. Sredinom četvrte decenije, naglo je opalo interesovanje za tradicionalne načine građenja, a time i prevlast ,,hudožnjika'' u beogradskoj arhitekturi. Promene u srpskoj kulturi, efikasno su ih potisnule u drugi plan. Ne mireći sa gubitkom prestiža i smanjenjem porudžbina, oni odlaze u penziju ili u novu, ekonomsku migraciju u druge zemlje. Pojedini pragmatični mlađi autori, usvajaju načela arhitektonskog modernizma, utopivši se u njegovu neradikalnu beogradsku recepciju. *60 Iako su stvarali dela neujednačene vrednosti, doprinos Rusa beogradskoj i srpskoj arhitekturi meri se bogatstvom, rafinmanom i solidnošću objekata najrazličitijih namena. Skloni eklekticizmu, stvarali su sa puno slovenske emotivnosti, kojom su ublažavali strogost hijerarhizovane akademske morfologije, potencirajući kontrasne i siluetne vrednosti arhitektonskih sklopova. Akademske stege, kanoničnost i disciplina nisu u potpunosti potisnule njihovu umetničku imaginaciju. Dok su u projektovanju javnih zdanja oformili poseban tip ,,Aleksandrove'' unitarne arhitekture, oslanjajući se na vlastite predilekcije, u razradi koncepcija srpskog stila ispoljili su potrebnu inventivnost, prihvatljivu domaćim ideolozima tog pravca. Koncepcijom anacionalnog akademizma, obogaćenog elementima secesije, u ideološki podeljenu i kadrovski oslabljenu srpsku arhitekturu, u trećoj deceniji su uneli prototip gotovog stila. U operativnim i praktičnim pitanjima građenja predstavljali su neosporan autoritet, što se ne može reći za oblasti arhitektonske teorije i kritike, u kojima se nisu značajnije eksponirali. Zahvaljujući Rusima, beogradska arhitektura je prerasla provincijske stege i približila se kulturno razvijenijim evropskim sredinama. Ni neminovna modernizacija srpske arhitekture ne bi mogla da se sprovede da ruski emigranti nisu obezbedili uslove za njen nastup. Nametanjem visokih stručnih kriterijuma, stvaranjem konkurentske atmosfere, pospešili su stvalačko sazrevanje srpskih graditelja. Iako su se zalagali za konzervativan, restauratorski oblik evropeizacije, posredno su podstakli i njen modernistički oblik, *61 baziran na sekularizaciji i industrijalizaciji tehnički zaostalog, agrarnog patrijarhalnog društva. Nacistička okupacija i građanski rat u Jugoslaviji (1941-1945), nagnali su većinu beogradskih Rusa na novu migraciju. Deo onih koji su ostali, reaktivirao se u projektantskim službama novog socijalističkog establišmenta. Sledeća migracija ruskih arhitekata zabeležena je tokom krize sa Informbirom 1948.godine. Njihov rad u prekomorskim zemljama u koje su pretežno otišli (Severna i Latinska Amerika), još uvek nije počeo da se istražuje. Napomene 1 Mitrović A., Propitivanje Klio, Beograd 1996, 92-98; Jovanović M., Doseljavanje ruskih izbeglica u Kraljevinu SHS 1919-1924, Beograd 1997. 2 Tehnička dokumentacija, hemerotečka, fototečka, memoarska i ostala građa o radu ruskih graditelja u Beogradu, nalazi se u Istorijskom arhivu Beograda, Arhivu Jugoslavije, Arhivu Srbije, Odeljenju arhitekture Muzeja nauke i tehnike, Muzeju grada Beograda, zaostavštinama arhitekata i privatnim kolekcijama. Od istoriografskih radova preglednog karaktera o toj temi izdvajamo: Nestorović B., Postakademizam u arhitekturi Beograda (1919-1941), Godišnjak grada Beograda XX, Beograd 1973, 349-353; Nikiforov K.V., Russkiй Belgrad, Slavяnovedenie 4, Moskva 1992, 39-45; Kadijević A., Doprinos ruskih neimara - emigranata srpskoj arhitekturi između dva svetska rata, u Rusi bez Rusije. Srpski Rusi, ur.Branković Z., Beograd 1994, 243-254; Toševa S., Kapitalna dela ruskih arhitekata u Beogradu, u Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka I, ur.Sibinović M., Beograd 1994, 302-307; Milenković T., Ruski inženjeri emigranti u Srbiji 1919-1941.godine, PINUS Zapisi 2, Beograd 1995, 63-73; Milenković T., Ruski inženjeri u Jugoslaviji 1919-1941, Beograd 1997; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., Ruski arhitekti u Beogradu, Beograd 1998; Kadijević A., Djurdjević M., The Architecture of Russian emigrants in Yugoslavia in the period between the world wars, Spatium 3, Belgrade 1998, 15-22; Kadijević A., Djurdjević M., Russian Emigrant Architects in Yugoslavia (1918-1941), Centropa 2, New York 2001, 139-148. 3 Milenković T., op.cit., 1997, 64. 4 Ibid. 5 Otud su zajedničku organizaciju ,, izbegavali do krajnjih granica i težili samostalnosti '' (Ibid., 49). 6 Dimić Lj., Kulturna politika Kraljevine Jugoslavije 1918-1941 (I-III), Beograd 1997. 7 Videti: Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka I-II, ur. Sibinović M., Beograd 1994; Srpski Rusi. Rusi bez Rusije, ur. Branković Z., Beograd 1994; Rakočević B., Latinčić O., Ruski emigranti u Beogradu. Trag i inspiracija, Beograd 1996; Dimić Lj., op.cit, III, 135-185; Ruska emigracija u srpskoj i drugim slovenskim kulturama (teze referata), ur. Sibinović M., Beograd 1997. 8 Jovanović M., Srpska likovna umetnost i Rusija krajem XIX i početkom XX veka, Saopštenja RZZZSK XV, Beograd 1983, 119-128; Jovanović M., Srpsko crkveno graditeljstvo i slikarstvo novijeg doba, Beograd-Kragujevac 1987, 129-130; Kadijević A., O arhitekturi crkve Uspenja Bogorodice u Kragujevcu, ostvarenju srpskog graditeljstva u drugoj polovini XIX veka, PINUS Zapisi 7, Beograd 1997, 147-154. 9 Marković P.J., Beograd i Evropa 1918-1941, Beograd 1992. 10 Nestorović B., Visokoškolska nastava arhitekture u Srbiji 1846-1996, Beograd 1996, 149; Đurđević M., Prilog proučavanju života i dela arhitekte Petra Dimitrijeviča Anagnostija, Godišnjak grada Beograda XLVII-XLVIII, Beograd 2000-2001, 240. 11 Nestorović B., op.cit.,149. 12 Milenković T., Ibid., 80. 13 Gojković M., Građevinski odsek Tehničkog fakulteta 1918-1948, u Građevinski fakultet Univerziteta u Beogradu 1846-1996 I, ur.Anđus V., Beograd 1996, 26. 14 Đurđević M., Prilog proučavanju delatnosti arhitekte Valerija Vladimiroviča Staševskog u Beogradu, Godišnjak grada Beograda XLV-XLVI ,Beograd 1998-1999, 151-170. 15 Martinović U., Moderna Beograda, Beograd 1972, 25, 69, 83, 86; Arsenjev A, Biografski imenik ruskih emigranata, u Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka II, ur. Sibinović M., Beograd 1994, 276; Manević Z., Makšejev Leonid, u Leksikon srpskih arhitekata 19. i 20. veka, ur. Manević Z., Beograd 1999, 120. 16 Milovanović M., Andrej Vasiljevič Papkov u Rusi bez Rusije. Srpski Rusi, ur. Branković Z., Beograd 1994, 265-272; Milovanović M., Neimari Vračara: Andrej Vasiljevič Papkov, Vračarski glasnik 10, Beograd 1995, 24. 17 Kadijević A., Beogradski period rada arhitekte Viktora Viktoroviča Lukomskog (1920-1946), Godišnjak grada Beograda XLV-XLVI, Beograd 1999-1999, 115-132. 18 Milenković T., Ibid., 88. 19 Vukotić M., Uređenje i proširenje Beograda po planovima Đorđa Kovaljevskog, u Ruska emigracija u srpskoj i drugim slovenskim kulturama (teze referata), ur. Sibinović M., Beograd 1997, 51-52; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., op.cit., 38. 20 Jovanović M., Krasnov i Smirnov: Graditelji predratnog Beograda, Svet 227, Beograd 26.12.1990, 48-49; Milenković T., Ibid., 22-23; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., Ibid., 18. 21 Kojić B.., Društveni uslovi razvitka arhitektonske struke u Beogradu 1920-1940.godine, Beograd 1979, 259-263; Manević Z., Jučerašnje graditeljstvo I, Urbanizam Beograda 53-54, Beograd 1979, Prilog 9, XV; Toševa S., Rad ruskih arhitekata u Ministarstvu građevina (1918-1941), u Ruska emigracija u srpskoj i drugim slovenskim kulturama (teze referata), ur. Sibinović M., Beograd 1997, 49-50; Toševa S., Organizacija i rad Arhitektonskog odeljenja Ministarstva građevina u periodu između dva svetska rata, Nasleđe II, Beograd 1999, 171-181. 22 Miletić-Abramović Lj., Milutin Borisavljević, Godišnjak grada Beograda XXXIII, Beograd 1986, 63-86; Manević Z., Arhitekt Milan Zloković, Beograd 1989; Kadijević A., Momir Korunović, Beograd 1996; Toševa S., Branislav Kojić, Beograd 1998; 23 Arhitektura XX vijeka, Beograd-Zagreb-Mostar 1986. 24 Škalamera Ž, Arhitekt Nikola Krasnov (Moskva 1864-Beograd 1939), Sveske DIUS 14, Beograd 1983, 123-127; Toševa S., op.cit., 1994, 302-303; Vladisavljević S., Zgrada Ministarstva poljoprivrede i voda i Ministarstva šuma i rudnika, Godišnjak grada Beograda XLIV, Beograd 1997, 207-220; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., Ibid., 12-15, 26-27. 25 Popović M., Heraldički simboli na beogradskim javnim zdanjima, Beograd 1997, 85-130. 26 Vukotić M., op.cit. 27 Toševa S., Ibid., 305. 28 Kadijević A., Istorija i arhitektura Zemunskog mosta Kralja Aleksandra I Karađorđevića, PINUS Zapisi 4, Beograd 1996, 7-19; Matović V., Razgradnja kamena u obalnim stubovima Brankovog mosta, Nasleđe II, Beograd 1999, 107-114. 29 Vujović B., Beograd u prošlosti i sadašnjosti, Beograd 1994, 102-103. 30 Božović-Lopičić R., Popović M., Savsko šetalište sa Velikim stepeništem na Kalemegdanu, Nasleđe II, Beograd 1999, 53-72. 31 # B.Vujović, op.cit., 110-111; Kadijević A., Rad arhitekte Nikolaja Krasnova u Ministarstvu građevina Kraljevine SHS/Jugoslavije od 1922. do 1939. godine, Godišnjak grada Beograda XLIV, Beograd 1997, 225. 32 Škalamera Ž., op.cit., 125; Kadijević A., op.cit, 231. 33 Đurić O., Šezdeset godina ruskog doma imperatora Nikolaja II u Beogradu (1933-1993), u Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka I, ur.Sibinović M., Beograd 1994, 123-129. 34 Ivanović M., Dvorovi na Dedinju – srpski zabranjeni grad, Beograd 1993; Kadijević A., Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX – sredina XX veka), Beograd 1997, 147-150; Miletić-Abramović Lj., Arhitektura rezidencija i vila Beograda 1830-2000, Beograd 2002, 117-123. 35 Nestorović B., op.cit., 353. 36 Kadijević A., Arhitektura Patrijaršijske zgrade u Beogradu, Glasnik DKS 18, Beograd 1994, 170-173; Miletić-Abramović Lj., op.cit., 246-249. 37 Reč je pridvornoj crkvi Sv.Andrije, crkvi Sv.Save na Savincu, hramu Sv.Aleksandra Nevskog na Dorćolu, Sv.Đorđa na Čukarici i hramu Sv.Arhangela Gavrila na Topčideru. V.: Vujović B., Crkve i manastiri Beograda, Beograd 1995; Kadijević A., op.cit., 162-166, 193-194; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., Ibid., 20-21, 30-33. 38 Vujović B., Crkveni spomenici na podruju grada Beograda II, Beograd 1973, 140-142, 297-300, 301-312; Vujović B., op.cit., 1994, 345-346. 39 Kadijević A., Ibid., 158; Kadijević A., Beogradski opus arhitekta Romana Nikolajeviča Verhovskoja (1920-1941), Nasleđe II, Beograd 1999, 35-37; Kostić B., Novo groblje u Beogradu, Beograd 1999, 14-15, 270. 40 Jakovljević Z., Dva primera restauracije fasada, Nasleđe I, Beograd 1997, 104. 41 ,,Ono što je karakteristika ruske arhitekture, to je glomaznost, da ne kažem nezgrapnost formi'' (Borisavljević M., Arhitekt ili inženjer? Pravda 29.5.1928). V. i: Tomić-Milosavljević D., O izgrađivanju Beograda, u Beograd u prošlosti i sadašnjosti, Beograd 1927, 108-125; Stojanović S., Ruska emigracija i umetnost kod nas, Misao 1-2, Beograd 1928, 74-77. 42 Anonim, Budistička crkva u Malom Mokrom Lugu, Politika 20.3.1929; Vujović B., op.cit., 1994, 297, 306-307; Latinčić O., Budistički hram u Beogradu, Beogradske opštinske novine 29.9.1995, 212-214; Milenković T., Kalmici u Beogradu od 1921-1941.godine, Godišnjak grada Beograda XLII, Beograd 1995, 150-151; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., Ibid., 34; Kadijević A., op.cit., 1999, 37-38; Kostić B., op.cit., 14, 16. 43 Arsenjev A., op.cit., 231; Gordić G., Pavlović-Lončarski V., Ibid., 24-27. 44 Škalamera Ž., op.cit; Kalinin N., Kadievič A., Zemlяničenko M., Arhitektor vыsočaišego dvora, Simferopolъ 2003. 45 Jovanović M., Kralj Aleksandar i ruski umetnici, u Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka I, ur.Sibinović M., Beograd 1994, 93-97. 46 Kadijević A., Izložbe ruskih arhitekata u Beogradu između dva svetska rata, u: Ruska emigracija u srpskoj kulturi XX veka I, ur.Sibinović M., Beograd 1994, 293-301. 47 Milovanović M., Grigorije I. Samojlov, u Rusi bez Rusije. Srpski Rusi, ur. Branković Z., Beograd 1994, 255-264; Kadijević A., Rad arhitekte Ivana Afanasjeviča Rika u Jugoslaviji između dva svetska rata, Saopštenja RZZZSK XXX-XXXI, Beograd 1998-1999, 233-237; Prosen M., Prilog poznavanju beogradskog opusa Grigorija I. Samojlova, Nasleđe III, Beograd 2001, 89-104. 48 Kadijević A., op.cit., 1997, 134. 49 Anonim, Naši najmlađi arhitekti, Politika 18.2.1929, 7. 50 Durković-Jakšić Lj.., Njegoš i Lovćen, Beograd 1972, 183. 51 Manević Z. , Srpska arhitektura XX veka, u Arhitektura XX vijeka, Beograd-Zagreb-Mostar 1986, 22. 52 Kojić B., op.cit., 45-96; Manević Z., op.cit., 1979, XIII. 53 Kojić B., Ibid., 169-198; Đurđević M., 60 godina od osnivanja Grupe arhitekata modernog pravca, Moment 13, Beograd 1989, 86. 54 Manević Z., Izložbe Jugoslovenske savremene arhitekture u Beogradu (1931, 1933), Godišnjak grada Beograda XXVII, Beograd 1980, 271-279. 55 Milenković T., op.cit., 62. 56 Manević Z., 1979, VI; Šlapeta V., Češki funkcionalizam, Arhitektura urbanizam 90-91, Beograd 1983, 49-52; Milašinović-Marić D., Arhitekta Jan Dubovi, Beograd 2001. 57 Blagojević Lj., Raumplan u porodičnim kućama arhitekta Milana Zlokovića: interpretacija i realizacija izvornog koncepta, Arhitektura i urbanizam 5, Beograd 1998, 43-55; Blagojević Lj., Moderna kuća u Beogradu (1920-1941), Beograd 2000. 58 Jovanović M., Francuski arhitekt Eksper i ,,ar deko'' u Beogradu, Nasleđe III, Beograd 2001, 67-84. 59 Anonim, Beograd, varoš čudne građevinske mešavine i nesklada, Politika 31.12.1931; Popović B., O savremenoj arhitekturi Beograda, Beogradske opštinske novine 12, Beograd 1932, 761; Tričković M., Naši arhitektonski gresi, Beogradske opštinske novine 12, Beograd 1932, 770; Armanda N., Protiv uposlenja sranih inženjera, Pravda 26.2.1934, 5; Anonim, Meštrovićevi konjanici pred forumom beogradskih inženjera, Pravda 10.3.1934, 6; Popović B., Zašto je nemogućno izvesti Meštrovićev dekorativni projekt za Zemunski most, Politika 22.3.1934, 6. 60 Manević Z., Beogradski arhitektonski modernizam 1929-1931, Godišnjak grada Beograda XXVI, Beograd 1979, 209-226; Lj.Blagojević, op.cit.; Blagojević Lj., Modernism in Serbia. The Elusive margins of Belgrade Architecture 1919-1941, Cambridge (Mass.)-London 2003. 61 Srbija u modernizacijskim procesima XX veka, ur. Perović L., Obradović M., Stojanović D., Beograd 1994.

Pretraga

Zašto ARTE?

Arte je namenjen umetnicima, udruženjma umetnika, likovnim kolonijama, izložbenim i prodajnim galerijama, likovnim kritičarima, istoričarima umetnosti, muzejima, aukcijskim kućama i drugim institucijama kulture.

Svako se kroz portfolio predstavlja biografijom, sadržajem predstojećih događanja, stručnim kritikama, galerijom dela iz opusa, prodavnicom i kontakt informacijama.

Angažovanjem kompetentnog redakcijsko-uredničkog tima, savremenim tehničkim i vizuelnim rešenjima Arte svakom korisniku portala pruža jednostavnost i sigurnost prisustva.

Prijava na mailing listu

Unesite vašu e-mail adresu

Unesite kod

Nečitljiv kod? Generišite novi

Zašto se prijaviti?

Garancija privatnosti.